Close

+387 63 751 107 bozidar.mihajlovic@letsdoit.ba

Archive for month: February, 2016

Razlika između dobre i loše vjere
by

Razlika između dobre i loše vjere

Zašto ljudi odbacuju vjeru? Ja bih ovo pitanje ispravio i rekao da ljudi odbacuju lošu verziju vjere. Oni odbacuju religijske institucije koje su izgubile dodir sa realnošću. Oni odbacuju onu verziju vjere koja ne čini ljude boljim, koja je dosadna i depresivna, koja je okrenuta ka sebi i nema nikakvog uticaja na društvo.  Ja želim da ovu karikaturu vjere uporedim sa pravom vjerom koja je dobra za ljude i za planetu.

Loša vjera je:

  • zasnovana na neprikosnovenom autoritetu. Drugim riječima, u lošoj vjeri, ja vjerujem jednostavno zato što mi neki autoritet (pojedinac ili grupa) tako govori. Ja ne mislim za sebe, ne postavljam pitanja. Jednostavno, bez razmišljanja prihvatam da vjerujem ono što mi se kaže.
  • zasnovana na pritiscima. Oni mogu biti manifestovani pritiskom male grupe da postaneš kao oni ili pritiskom velike grupe ili kulture da se ne mijenjaš (tiranija većine).
  • psihološka potreba za pripadanjem. Možda me niko ne tjera da vjerujem, ali ako sam toliko beznadežan za pripadanjem da sam zbog toga spreman da povjerujem sve što se traži, kako moja vjera može da se zove autentična?
  • arogantna i nespremna da uči. Kada je osoba ponosna zbog svoje „ispravnosti“ i kad se osjeća superiorna; kad ga njegova vjera uzdiže iznad ostalih i čini da sa nipodaštavanjem i osudom gleda na druge, onda se takva vjera teško moze nazvati dobra. Duhovni stav „ja sve znam“, umišljena sigurnost koja čini da pričam, pričam, pričam, a nikad ne slušam, stav „da me ti ničemu ne možeš poučiti“- sve su to osobine koje su ružne kod ne religioznih ljudi a patetične kod religioznih.
  • nepoštena. Ako mi moja religija govori da su ljudi drugih rasa ili nacija inferiorni a ja lično poznajem mnoge od njih da su divni ljudi, zar ja ne postajem lošija osoba ako nastavim da recitujem „partijsku liniju“. Ako sam bio svjedok korupcije u religijskoj organizaciji ali nastavljam da je prikazujem kao čistu, zar tad pokazujem dobru vjeru.
  • apatična. Dobra vjera uvjek motiviše na akciju. Ako moja vjera nije takva onda je ona loša. Ako je moj život s vjerom isti kao i moj život bez vjere onda je ta vjera loša, ako je uopšte vjera. Ponekad se ovaj nedostatak akcije pokušava pokriti sa puno priče, religijskih termina i fraza. Ali koga možeš prevariti baražnom vatrom riječi osim onoga ko ih izgovara.
  • korak unazad. To je vjera koja čini da manje volim, da budem manje mudar i zreo, manje živ i odgovoran.

 

Dobra vjera je:

  • ponizna, spremna da uči i radoznala. Ako sam svjestan ograničenosti svog znanja kako mogu da budem ponosan „što puno znam“. Kako mogu da sa visine gledam one koji znaju manje? U stvari, ponos – osjećanje sigurnosti da sam u pravu i da sam superioran i da ne moram da učim i slušam – je najveća moguća barijera u izgradnji vjere.
  • poštena. Zar dobra vjera ne bi trebala da se osjeća slobodnom da izrazi i sumnju i sigurnost. Zar ne bih trebao da budem pošten o svojim slabostima, o svojoj vjeri, i o svojoj religiji ili zajednici kojoj pripadam kao što bih očekivao od drugih da budu o njihovoj.
  • društvena. Pošto je moje individualno znanje ograničeno, zar ne trebam povezanost sa grupom provjerenih prijatelja, tako da jedni druge možemo da ohrabrimo i pomognemo u našem zajedničkom traganju za vjerom, Bogom i istinom. Zar ne trebam prijatelje – zajednicu vjere koja će me nježno upozoriti kada vide da gubim ove kvalitete dobre vjere? I zar ne trebam pošten i ponizan dijalog sa ljudima drugih grupa (religija, ideologija, denominacija), pošto oni mogu da vide stvari koje mi nedostaju kao i ja njihove?
  • aktivna. Ako smatram da je ono što vjerujem istina, zar nisam obavezan da tako i živim?
  • teška. Ako moja vjera donosi samo beneficije a ništa me ne košta, kako mogu biti siguran da je moje traganje, traganje za istinom a ne za beneficijama? Ako mi moja vjera uvjek donosi komplimente i poštovanje drugih a nikad odbacivanje i nerazumjevanje, da li sam možda vjernik zbog društvenog prihvatanja? Ako me moja vjera ništa ne košta, da li je uopšte vrijedna?
  • odnosna. Ako vjerujem da postoji lični Bog, zar ne bi moje traganje za istinom u Božjem univerzumu trebalo da počne sa uspostavljanjem odnosa sa njim? Drugim riječima ako shvatam svoja ograničenja, zar ne bih trebalo da dopustim Bogu da mi pomaže i da me vodi u mojoj potrazi za istinom?
by

Invazija ljubavi na Mostar

Šestodnevna manifestacija pod nazivom “Invazija ljubavi na Mostar” okončana je performansom “Uže ljubavi” kojim su povezani svi sakralni objekti u blizini Starog mosta poput Franjevačke crkve, džamije Tabačica, pravoslavne patrijaršije te temelja za sinagogu. Konopac je bio dug skoro hiljadu metara, a na njemu su građani Mostara mogli pročitati poruke mira, suživota i ljubavi. Također ispred svakog od spomenutih objekata bilo je postavljeno srce od kartona na kojem su građani mogli da upišu svoju poruku ljubavi. Konopci su se na kraju spojili u čvor na Starom mostu, gdje je postavljeno srce sa natpisom “Ljubav spaja”.

Invazija ljubavi na Mostar je započela 06.09.2015. kada su volonteri Humanitarne organizacije Adra BiH i pokreta Let’s Do It obišli štićenike Egipatskog sela, doma za djecu bez roditeljskog staranja.

Sljedećih dana građani Mostara su bili dodirnuti mnogim humanim aktivnostima poput besplatnog pranja automobila, dijeljenja hladnih sokova na raskršćima, pomaganja starijim osobama u čišćenju dvorišta i garaža te pakovanja stvari nakon obavljene kupovine i spremanja istih u automobile. Pokloni zahvalnosti za nesebičnu službu su uručeni radnicima komunalnih preduzeća, službi hitne pomoći, kao i vatrogasnih jedinica sa obje strane Mostara. Volonteri su i čistili ulice od Željezničke stanice pa do tržnog centra Mepas Mall, kao i rijeku Bunu.

Vjerujemo da će ove aktivnosti doprinijeti rušenju zidova među ljudima i pomoći u uspostavljanju ne samo tolerancije već istinskog zajedništva među ljudima koji žive u Mostaru.

Društveni centar “Snop”
by

Društveni centar “Snop”

Kako bi izgledao svijet kada bi ljudi različitih religija jedni druge gledali ne kao neprijatelje već kao saborce u borbi za mir, ljubav i pravdu na zemlji i kada bi se zajedničkim snagama borili protiv zla, mržnje i nepravde. Kako bi izgledao svijet kada religije ne bi razdvajale ljude već ih spajale?

Međureligijski centar “SNOP” je mjesto gdje ljudi različitih religija, nacija i kultura mogu da uče jedni o drugima i jedni od drugih. Želimo da muslimani, kršćani, jevreji, budisti i hinduisti uče da svoje vjere žive ne jedni pored drugih već za druge i u korist drugih. Takođe želimo da onima koji vjeruju u Boga damo priliku da čuju ljude sa drugačijim pogledom na svijet kao i ateističke argumente koji su izazov religiji i Bogu.
Osim dvosedmičnih druženja u centru, zajedno radimo humanitarne aktivnosti i time pokazujemo da ljudi različitih religija i pogleda mogu ne samo da žive zajedno već i da zajedno doprinose dobrobiti društvene zajednice.

Možete nas posjetiti na adresi Kralja Tvrtka 5, Sarajevo.

https://www.facebook.com/drustvenicentarsnop/?fref=ts

Disciplina jednostavnosti – lijek protiv materijalizma
by

Disciplina jednostavnosti – lijek protiv materijalizma

Suština jednostavnosti se nalazi u riječima: “Zato vam kažem: ne brinite se za život svoj, šta ćete jesti, ili šta ćete piti; ni za tijelo svoje, u šta ćete se obući. Nije li život pretežniji od hrane, i tijelo od odjela? Pogledajte na ptice nebeske kako ne siju, niti žnju, ni sabiraju u žitnice; pa Otac vaš nebeski hrani ih. Niste li vi mnogo pretežniji od njih? A ko od vas brinući se može primaknuti rastu svom lakat jedan? I za odjelo što se brinete? Pogledajte na ljiljane u polju kako rastu; ne trude se niti predu. Ali ja vam kažem da ni Solomun u svoj svojoj slavi ne obuče se kao jedan od njih. A kad travu u polju, koja danas jeste, a sutra se u peć baca, Bog tako odjeva, a kamoli vas, malovjerni? Ne brinite se dakle govoreći: Šta ćemo jesti, ili, šta ćemo piti, ili, čim ćemo se odjenuti? Jer sve ovo neznabošci ištu; a zna i Otac vaš nebeski da vama treba sve ovo. Nego ištite najprije carstvo Božje, i pravdu Njegovu, i ovo će vam se sve dodati. (Matej 6: 25-33)

Centralna tačka za disciplinu jednostavnosti jeste traženje carstva Božjeg i pravde Njegove najprije, a sve ostale potrebe doći će po svom pravilnom redoslijedu. Sve zavisi ovoga. Da li je moj život prvenstveno usmjeren ka carstvu Božjem i pravdi njegovoj? Ako jeste onda neću imati problem sa pohlepom i besomučnim nagomilavanjem materijalnih dobara. Fokusiranje na Božje carstvo stvara unutrašnju promjenu, a bez unutrašnje promjene mi ćemo disciplinu jednostavnosti degradirati u legalističke trivijalnosti. Ništa drugo ne smije biti centralno. Želja da se izađe iz jurnjave za bogatstvom i uspjehom ne smije biti centralna, preraspodjela svjetskog bogatstva ne smije biti centralna, briga za ekologiju ne smije biti centralna. Traženje najprije carstva Božjega i pravde tog carstva, kako lične tako i društvene, je jedina stvar koje smije biti centralna u Duhovnoj disciplini jednostavnosti. A kako možemo znati da zaista najprije tražimo carstvo Božje? U tekstu koji smo čitali Isus kaže da je nestanak brige, jedan od unutrašnjih dokaza da tražimo najprije carstvo Božje. Ali kako doživjeti tu unutrašnju realnost bezbrižnosti i nestanka brige? Ako želiš da budeš slobodan od brige onda moraš da usvojiš tri stava. 1. Ono što imam primam kao dar od Boga. 2. Za ono što imam brine se Bog. 3. Ono što imam dostupno je drugima. Prihvati ova tri stava i pronaćićeš oslobođenje od brige. Ova tri stava dovode do jednostavnosti iznutra. Ako vjerujemo da smo ono što imamo mi stekli i ako vjerujemo da ono što imamo moramo da čvrsto držimo, i ako ono što imamo nije dostupno drugima , onda ćemo živjeti u stalnoj brizi i strepnji. Primiti ono što imamo kao dar od Boga je prvi unutrašnji stav jednostavnosti. Mi radimo ali znamo da nije naš rad taj koji nam daje ono što imamo. Mi živimo od Božje blagodati čak i kad je u pitanju naš “hljeb svagdašnji”. Zavisimo od Boga u pogledu najjednostavnijih elemenata života: vazduha, vode, sunca. Ono što imamo nije rezultat našeg rada, već Božje blagodati prema nama.

Znati da je Božji posao a ne naš da se brine za ono što imamo je drugi unutrašnji stav jednostavnosti. Bog je u stanju da zaštiti ono što imamo. Možemo se uzdati u Njega. Da li to znači da ne treba da vadimo ključ iz auta ili da zaključavamo vrata? Naravno da ne znači. Ali mi znamo da brava na vratima nije ono što štiti našu kuću. Preduzeti normalne mjere opreza stvar je zdravog razuma ali ako vjerujemo da te mejre opreza same po sebi štite nas i našu imovinu, bićemo preplavljeni brigama i strepnjom.

Učiniti našu imovinu dostupnu drugima je treći unutrašnji stav jednostavnosti. Ako naša dobra nisu dostupna zajednici onda su to ukradena dobra. Nama je ova ideja odbojna a razlog je strah od budućnosti. Mi čuvamo našu imovinu umjesto da je djelimo zato što strepimo za sutrašnjicu. Ali ako istinski vjerujemo da je Bog onakav kakav ga Isus predstavlja, onda nemamo razloga za strah. Kad gledamo na Boga kao na svemogućeg Tvorca i Oca koji nas voli, možemo da dijelimo sa drugima jer znamo da će se On postarati za nas. Ako nekome nešto treba, slobodni smo da mu pomognemo. Kad najprije tražimo carstvo Božje, ova tri stava će postati unutrašnje osobine našeg života a ove unutrašnje osobine treba da se iskažu u spoljašnosti. O spoljašnjim načinima izražavanja jednostavnosti govorićemo u sledećem blogu.

Isus i materijalizam
by

Isus i materijalizam

Lijek za bolest pohlepe i materijalizma se zove disciplina jednostavnosti. Preovlađujući stav ljudi je da je Biblija dvosmislena i nejasna u pogledu ekonomskih pitanja. Često se smatra da je naš stav prema bogastvu individualna stvar i da je biblijsko učenje po ovom pitanju stvar lične interpretacije. Mnogi smatraju da se Isus nije bavio praktičnim ekonomskim pitanjima. Nijedno ozbiljno čitanje Biblije ne može da potvrdi takav stav. Biblijski nalozi protiv eksploatacije siromašnih i gomilanja bogatstva su jasni i nedvosmisleni. Biblija upućuje izazov skoro svakoj ekonomskoj vrijednosti savremenog društva. Na primjer, Stari Zavjet prigovara popularnom pojmu o apsolutnom pravu na privatnu svojinu. Zemlja pripada Bogu, kaže Biblija, i zato se ne može posjedovati trajno. Starozavjetni zakon o oprosnoj godini nalaže da se sva zemlja vrati njenom originalnom vlasniku. Ovaj zakon je štitio pravilnu raspodjelu dobara. Ovako radikalan pristup ekonimiji predstavlja prst u oko svim savremenim ekonomskim principima. Da su Izraelci vjerno poštovali Oprosnu godinu, to bi bio smrtni udarac stalnom problemu da se bogati još više bogate a siromašni još više osiromašuju. Biblija se stalno i odlučno bori protiv unutrašnjeg duha privrženosti bogatstvu. “Kad raste bogatstvo ne dajte da vam srce prione za nj.” – kaže psalmista (Ps. 62:10) Deseta zapovijest protivi se lakomstvu, unutrašnjoj žudnji za posjedovanjem, koja vodi u krađu i ugnjetavanje. Mudri Solomun je svhatio da “ko se uzda u bogatstvo svoje, propašće” (Priče 11:28) Isus je objavio rat materijalizmu svog vremena. Aramejska riječ za bogatstvo je “mamona” i Isus je proglašava Božjim rivalom. “Nikakav pak sluga ne moža dva gospodara služiti; jer ili će na jednoga mrziti a drugoga ljubiti ili će jednoga voljet a za drugog ne mariti. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” (Luka 16:13) On često i nedvosmisleno govori o ekonomskim pitanjima. On kaže: “Blago vama koji ste siromašni jer je vaš carstvo Božje i teško vama koji ste bogati jer ste već primili svoju utjehu.” On grafički opisuje kako je bogatašu teško da uđe u carstvo Božje, poredeći to sa prolaskom kamile kroz iglene uši. On je vidio vlast koju bogatstvo ima nad čovjekom. “Gdje je vaše blago ondje će biti i vaše srce”. Zato je i zapovjedio svojim sljedbenicima: “Ne sabirajte sebi blaga na zemlji” (Matej 6: 21, 19) Isus je pozvao bogatog mladića da se otarasi svog imetka ako želi Carstvo Božje. On savjetuje one koji žele da pronađu Boga: “Prodajte što imate i dajte milostinju, načinite sebi torbe koje se neće pohabati i novčanik koji se nikad neće isprazniti, na nebesima.” (Luka 12: 23) Ispričao je priču o bogatom seljaku čiji je život bio posvećen gomilanju novca – mi bismo ga danas nazvali ekonomičnim – Isus ga je nazvao bezumnikom. (Luka 12: 16-21) On poziva sve koji žele da ga slijede da vode radostan život bezbrižne ravnodušnosti prema imovini: “A svakom koji ište u tebe podaj, i koji tvoje uzme ne išti.” (Luka 6:30) Isus govori o ekonomiji više nego o bilo kom drugom društvenom problemu. Ukoliko, u znatno jednostavnijem društvu, Isus stavlja toliki akcenat da duhovnu opasnost bogatstva, koliko tek mi koji živimo u totalno materijalističkom društvu treba da ozbiljnije shvatimo njegove opomene. Poslanice se bave istim pitanjem. Pavle kaže: “A koji hoće da se obagate, oni upadaju u napasti i zamke i mnoge lude škodljive želje, koje potapaju čovjeka u propast i pogibao.” (1 Tim. 6:9) Ovim ne želim da kažem da nas Bog poziva u siromaštvo i asketizam.  On želi da imamo odgovarajuću materijalnu zaradu. On nas u stvari poziva na jednostavnost koja se prije svega odnosi na unutrašnji stav. (nastaviće se)

Obmana reklamne industrije
by

Obmana reklamne industrije

Mi nikad nismo zadovoljni onim što imamo. Uvijek želimo više. Mediji su nas ubijedili da je smisao života skupiti što više materijalnog bogatstva i stvari. Naporno radimo da bismo mogli da kupujemo stvari koje će nas učiniti sretnim i zato što vjerujemo da su te stvari ključ sreće u životu, mi smo ludački privreženi stvarima. Sve ovo je jedna ogromna laž i obmana iza koje stoji propagandna industrija čiji je jedini cilj profit. Da bismo ti i ja i milijarde ljudi na svijetu povjerovali u ovu laž, propagandna industrija godišnje troši više od 480 milijardi dolara na reklame. Ove skupe manipulativne reklame nas bombarduju na svakom koraku i imaju cilj da u nama stvore čežnju za stvarima. Ono što je đavolsko u reklamama je obećanje da će nam materijalne stvari donijeti istinsku sreću i ispunjenost. Reklameri obećavaju da će njihovi proizvodi zadovoljiti naše najdublje potrebe i unutrašnje čežnje za ljubavlju, prihvatanjem, sigurnošću i seksualnim ispunjenjem. Najnoviji dezodorans će nam donijeti prijateljstvo i prihvatanje. Najnovija pasta za zube će nas učiniti neodoljivim. Tvoj život je dosadan i nepodnošljiv bez novog mobilnog telefona. Kad niko ne bi pridavao pažnju ovim reklamama one bi bile bezopasne. Ali istina je da reklame vrše snažan uticaj na naš život. One oblikuju vrijednosti po kojima ti i ja i naša djeca živimo. Statistike pokazuju da djeca u prosjeku gledaju 2,8 sati televizijskog programa dnevno a da odrasli gledaju prosječno 4 sata dnevno. To znači da ćete u toku godinu dana pogledati 30 769 reklama, a to znači da će u periodu od 65 godina, prosječna osoba pogledati više od 2 miliona reklama i da će im ta aktivnost uzeti 2 godine njihovog života. Pod uticajem reklama mi kupujemo stvari koje ne želimo da bismo impresionirali ljude koje ne volimo. Mi se stidimo ako nosimo odjeću od prošle godine iako uopšte nije pohabana. Mediji su nas ubijedili da biti u koraku sa modom znači biti u koraku sa realnošću. Vrijeme je da se probudimo i da shvatimo da prilagođavanje bolesnom društvu znači biti bolestan. Ova psihoza je ukorijenjena čak i u našoj mitologiji. Moderni heroj je siromašni dječak koji iznenada postaje bogat, a ne bogati dječak koji dobrovoljno postaje siromašan. Mi lakomstvo nazivamo ambicioznošću, sebično gomilanje bogatstva nazivamo ekonomičnošću, pohlepu nazivamo marljivošću. Ljude definišemo prema onome što imaju i koliko zarađuju. Vrijeme je da izađemo iz začaranog kruga pohlepe, materijalizma i potrošačkog mentaliteta.

Čovjek slon – nastavak
by

Čovjek slon – nastavak

Dr. Trevis je odlučio da Mericku pokaže sva zadovoljstva za koja nikad nije znao. Nije posjedovao ništa osim štapa, dugačkog crnog kaputa koji je skrivao njegove deformitete i portreta svoje majke. Govorio je biranim riječima o ženama, iako se svaka žena prema njemu ponašala kao prema objektu gnušanja. Trevis je nagovorio jednu od svojih prijateljica da sa osmjehom udje u Merickovu sobu, poželi mu dobro jutro i rukuje se s njim. Kada je Merick pustio njenu ruku, savio je glavu u koljena i počeo da jeca toliko da je izgledalo kao da nikad neće prestati. Ispričao je doktoru da je ovo prva žena u njegovom životu koja mu se nasmijala, i prva žena sa kojom se rukovao.
Ovo nije bila jedina žena koja se rukovala s njim. Kada se priča o čovjeku slonu proširila, mnogi glumci i poznate ličnosti su ga posjećivale; čak je i princeza Welsa koja je kasnije postala kraljica Aleksandra došla da ga posjeti. Bolnički sveštenik se sprijateljio sa Merickom i služio mu pričest. Dr Trevis je vodio Merika u pozorište gdje je ovaj vidio svoje prve predstave.

U ljetnim mjesecima Trevis ga je vodio u malu kolibu na planini, gdje je Mericku bio otkriven svijet prirode, daleko od znatiželjnih očiju ljudi. Slušao je pjesmu ptica, trčao za zecom, sprijateljio se sa psom, gledao pastrmke kako iskaču iz potoka. Brao je divlje cvijeće i donosio Trevisu. Za svako novo iskustvo reagovao je dječjim čudjenjem. „Svaki trenutak me ispunjava srećom“ – stalno je ponavljao.

Koristeći svoju lijevu ruku, jedinu koja je bila funkcinalna, Merick je počeo da konstruiše modele zgrada, pažljivo lijepeći odabrane komade obojenog papira i kartona. Gotove modele je javno izložio radnicima bolnice.

Nakon 4 godine sreće, jedine sreće koju je ikada doživio, Merick je umro u snu. Njegova masivna glava je pala sa jastuak i slomila mu kičmu u vratu i Merick se ugušio.

Ja sam podijelio ovu istinitu priču sa vama zato što su ljudi poput čovjeka slona svuda oko nas. To su ljudi koje mi izbjegavamo i od kojih okrećemo glavu, uglavnom na svoju štetu. Oni od kojih mi okrećemo glavu su upravo ljudi sa kojima se Isus najviše družio. Isus je bio jedini svjetski vodja u čijem carstvu su heroji bili gubitnici. Isus je uzdizao ljude koji nisu imali nikakvu vrijednost u svijetu, siromašne i krotke, progonjene i one koji plaču, socijalno odbačene, gladne i žedne. U svojim pričama Isus je konstantno pogrešne ljude nazivao herojima: izgubljenog a ne odgovornog sina, dobrog Samarjanina a ne dobrog Jevrejina; siromašnog Lazara a ne bogataša, carinika a ne fariseja. I kao što je neko kazao:
“Njegova slava je bila u tome što je ostavio svoju slavu, i slava crkve je kad ostavi svoj ugled i dostojanstvo i smatra svojom slavom da zagrli odbačene.“

Moja je želja da sve religije u Bosni i Hercegovini svojom slavom ne smatraju velike katedrale, crkve ili džamije već otvorene ruke (i džepove) siromašnim i odbačenim ljudima.

Čovjek slon
by

Čovjek slon

John Merrick je vjerovatno bio najružnije stovrenje koje je ikada živjelo. Od najranijeg djetinjstva bolovao je od neuro-fibromatoze, bolesti koja ga je postepeno pretvorila u ljudsko čudovište. Kad je imao 4 godine bio je ostavljen od majke i odveden u sirotište. Tu ga je otkrio vlasnik cirkusa i odlučio da zaradi novac na njegovom izgledu. Posjetioci bi platili nekoliko penija da udju u kabinu i pogledaju osobu koja je bila toliko izobličena da je iz odredjenog ugla, ličio na slona sa izbočenom surlom i naborima kože.

Jednog dana, Frederick Treves, hirurg Londonske bolnice, je posjetio cirkus. Na jednoj od kabina primjetio je karikaturu čovjeka slona i platio ulaznicu da udje unutra. Kad je ušao, ugledao je biće skupljeno pored fenjera da bi se ugrijao, obasjan prigušenom svjetlošću plinskog plamena. Ovo savijeno biće pod dekom činilo se kao utjelovljenje usamljenosti i očaja.

Kao da naradjuje psu, cirksuski voditelj je povikao: „USTANI“ i stvorenje se podiglo puštajući ćebe da padne na zemlju i otkrivajući Trevisu, po njegovim riječima: „najodvratnije ljudsko biće koje je svijet ikada vidio“.

ElephantMan2Trevis opisuje čovjeka slona kliničkom preciznošću: koštana masa koja štrči iz obrva, spužvasta koža, ispucala površina koja lici na karfiol i visi u naborima sa njegovih ledja, ogromna, izobličena glava obima čovjekovog struka; usta – iskrivljeni, balavi otvor; nos- izdužena izraslina kože. Njegova desna ruka je bila duplo veća od normalne veličine, njegovi prsti zdepasti i beskorisni, zakrilci kože u obliku reketa koji su se spuštali iz njegovog pazuha; deformisane noge koje su ga držale jedino dok je bio naslonjen na stolicu. Smrad koji izaziva mučninu je dolazio iz gljivica sa njegove kože.

I pored gadjenja nad njegovim izgledom, dr. Trevis je uredio da se čovjek slon pregleda u njegovoj bolnici. Zbog deformacije usta, John Merrick je ispustao čudne zvuke i Trevis ga je ocijenio kao imbecila. Nakon što je uradio fotografije i bezuspješno pokušavao da kumunicira sa Merikom, dr Trevis mu je dao svoju vizit karticu i vratio ga vlasniku cirkusa.

U toku sledeće dvije godine, John Merick je živio kao odbačeni čovjek, smješten kao cirkuska životinja i tjeran da zabavlja znatiželjne posjetioce čije su reakcije uglavnom bile krici užasa. Kada su vlasti u Belgiji zatvorile cirkus, njegov vlasnik je stavio Merick-a na voz i poslao ga nazad u London. U toku putovanja drugi putnici su ga maltretirali, spuštajući kapuljaču sa njegove glave da bi se zagledali u njegovo deformisano tijelo. Na željezničkoj stanici ga je spasio jedan policajac koji ga je odveo u slobodnu čekaonicu. Tu se Merik spustio u jedan mračni ugao mrmljajući riječi koje niko nije mogao da razumije. Imao je samo jedan tračak nade: vizit karticu dr. Trevisa koju je nosio u svom džepu zadnje dvije godine.

Na policijski poziv Trevis je stigao i odveo Merika u bolnicu na izolacijski odjel. Ništa nije jeo ni pio od kad je napustio Belgiju. Trevis je naručio doručak iz bolnicke kafeterije, ali medicinska sestra koja  ga je nosila, nepripremljena za prizor, vrisnula je ispustivši tacnu sa doručkom i pobjegla iz sobe. Pacijent, naviknut na ovakve situacije, skoro da nije ni primjetio.

Vremenom, radnici u bolnici su se navikli na njihovog neobičnog gosta. Svakodnevno kupanje je uklonilo smrad. Uz vježbu, Trevis je naučio da razumije Merikov govor,  i na svoje veliko iznenadjenje otkrio je da Merik ne samo da nije imbecil, vec je pismen i zaljubljenik u knjige. Studirao je Bibliju i knjigu molitvi, a poznavao je i Šekspira.

Evo šta je Trevis napisao o njemu:

Njegove nevolje su ga oplemenile. Pokazao se kao nježna, osjećajna i ljubazna osoba bez ružne riječi za bilo koga. Nikad ga nisam čuo da se žali. Nikad ga nisam čuo da jadikuje zbog svoje sudbine ili zbog naćina na koji su se ljudi ophodili prema njemu. Njegov životni put je zaista bio „Via Dolorosa“, put koji  je konstantno vodio uz brdo, i sada kad je noć postala najmračnija i put najstrmiji, on se našao u prijteljskom smještaju koji je odisao toplom dobrodošlicom.

Za Trevisa je bilo neshvatljivo, da osoba bez djetinjstva, tretirana kao divlja životinja, bez i jednog jedinog lijepog sjećanja i bez nade, može da uopšte preživi a kamoli da izraste u osobu ovakvog karaktera. U početku Merik je tražio da ga pošalju u azil za slijepe. On je čitao o takvim mjestima i čeznuo je da živi sa ljudima koji se ne bi zagledali u njega. Medjutim, postepeno je stekao povjerenje u dr. Trevisa i njegove kolege, i jedna soba na bolničkom tavanu postala je dom za čovjeka slona.

Nastaviće se…