Close

+387 63 751 107 bozidar.mihajlovic@letsdoit.ba

Archive for month: March, 2016

Bolest užurbanosti
by

Bolest užurbanosti

Karl Jung je rekao: „Užurbanost nije od djavola, užurbanost je djavo.“ Mi svi patimo od bolesti žurbe. Jedna od najvećih zabluda današnjeg vremena je da će nam žurba obezbjediti više vremena. Šezdesetih godina, Time magazin je objavio članak u kome su eksperti govorili „da će zbog napretka tehnologije u roku od dvadesetak godina doći do radikalnog smanjenja radnog vremena kao i da će ljudi odlaziti u penziju znatno ranije. Veliki izazov, rekli su, je šta će ljudi uraditi sa tolikim slobodnim vremenom.“ Ali četrdeset godina kasnije, niko ne smatra da je najveći izazov šta uraditi sa toliko slobodnog vremena. Mi živimo u svijetu brzine. Ljudi odlaze u McDonalds restorane ne zato što je tamo dobra hrana ili jeftina hrana već zato što je to brza hrana. Medjutim čak i kad su se otvorili restorani brze hrane, ljudi su još uvijek morali da parkiraju svoj auto, da udju unutra, naruče hrani i odnesu hranu do stola, što je oduzimalo puno vremena. Tako da smo izmislili, traku za automobile, da bi ljudi mogli da jedu u svom automobilu. Prosto je nevjerovatno koliko stvari mi radimo u automobilu često istovremeno. Mi jedemo naše sendviče, pričamo na telefon, slušamo radio, brijemo se, hranimo djecu, šminkamo se. Sve to radimo da bismo uštedjeli vrijeme. Hajde da uradimo jednu malu dijagnostičku vježbu. Kako da znam da li bolujem od bolesti žurbe? Evo nekoliko simptoma.

-Progonjen si strahom da nema dovoljno sati u danu da uradiš sve što je neophodno

-Čitaš brzo, pričaš brzo a kad slušaš klimaš glavom brže da bi ohrabrio sagovornika da požuri

-Svaki put se nerviraš kad moraš da čekaš

-Na semaforu, ako postoje dvije trake i u svakoj po jedan auto, gledaš marku auta i osjenjuješ koji će auto brže krenuti

-U supermarketu brojimo koliko ljudi ima u kojem redu i množimo sa brojem stvari u korpi

-U slučaju teške bolesti, čak i kad stanemo u red pratimo osobu u drugom redu koja je stala na moje potencijalno mjesto. Ako sam ja prošao kasu a ona još čeka, ispunjen sa osjećanjem zadovoljstva. Pobijedio sam. Ukoliko drugi red ide brže od moga osjećam se loše.

-Zboravljate važne datume, propuštate važne sastanke

-Najozbiljniji znak užurbanosti je naša umanjena sposobnost da volimo. Ljubav i žurba su apsolutno nespojivi. Za ljubav je uvijek potrebno vrijeme, a to je ono što užurbani ljudi nemaju. Oni ne mogu da vole. Kad dodju kući poslije napornog dana, oni su ili preumorni ili preokupirani da bi voljeli one koji su im najbliži.

(nastaviće se)

Koliko dugo živiš?
by

Koliko dugo živiš?

Jednog dana profesor Toni Kampolo je na času egzistencijalizma upitao studenta koji je sjedio u prvom redu: “Mladiću, koliko dugo živiš?”
“Kako to mislite?”
“Koliko dugo živiš?” – kazao je profesor.
“23 godine”
“Ne, ne. Toliko dugo tvoje srce pumpa krv, ali ti nisi živio toliko dugo.”

A onda je profesor ispričao razredu svoje iskustvo kada se kao 9-ogodišnji dječak popeo na Ajfelov toranj u Parizu.
„Trčao sam na platformi na vrhu Ajfelovog tornja, jureći svoje drugare, kao što to djeca obično rade. A onda, iznenada, jedna misao je prošla kroz moj um. „Toni, ti si na vrhu Ajfelovog tornja.“ U jednom mističnom, magičnom trenu vremena, pogledao sam grad svjetlosti. Živio sam taj tren takvim intenzitetom, fokusiran na ono što je bilo ispred mene takvom duhovnom energijom, da kad bih živio i milion godina, taj trenutak bi još bio u mojoj svijesti, zato što sam tada bio istinski živ.“
Ponovo je pogledao u studenta i kazao: „Sada, ponovo isto pitanje. Koliko dugo živiš?“
Student ga je pogledao i rekao: „Profesore, ako na to mislite, onda možda jedan sat ili možda nekoliko minuta. Većina mog života je beznačajno prolaženje vremena izmedju premalo trenutaka kada sam bio istisnki živ.“

Danas je želim da postavim pitanje tebi: Koliko dugo živiš? Da li je tvoj život samo beznačajno prolaženje vremena izmedju onih malo trenutaka kad si zaista bio živ?
Gotovo prije jednog vijeka, filozof Kirkegard je predvidio da „ć
e ovo doba umrijeti ne zbog grijeha već zbog nedostatka života.“ Gdje god se danas okrenete vidite ispravnost njegove dijagnoze. Svepristuno mrtvilo.
Svake godine milioni brakova umru. Ali oni se ne završavaju zbog razloga o kojima mi obično mislimo. Preljuba nije čak ni blizu najdominatnijeg uzroka raspada brakova. Razklog 1 zbog kojeg se brakovi raspadaju je da su jednostavno odnosi zamrli. A oni zamiru jer su ljudi mrtvi.
Čak su i djeca danas mrtva. U dobra stara vremena, povedi djecu u pozorište i očekuj papirne avione sa balkona, poneku smrdljivu bobmu koja izleti. Ali danas, djeca sjede tamo mrtva. Gledaju praznim pogledom. Oni čak imaju i riječ za ovo osjećanje – COOL. (leden) Biti cool je najveca vrlina.

 Niče je pisao o ludom čovjeku koji je se popeo na stepenice velike katedrale i počeo da viče: “Želim pogrebnu misu. Želim pogrebnu misu”. “A ko je umro?” – upitali su ljudi ludog čovjeka. “Bog je umro.” Na njihovo zaprepašćenje zbog ove skandalozne izjave, ludi čovjek je kazao: “Ako Bog nije mrtav zašto su crkve postale mrtvačnice?”
U koju god
religioznu instituciju da udjete, svugdje ćete primjetiti sveprisutno mrtvilo.

Šta je uzrok?

Svaka osoba na ovoj planeti se radja sa snom za svoj život. Ja sam posjetio mnoga mjesta na svijetu ali još nikad nisam sreo osobu koja nije imala san. Ti imaš san. Možda više nisi u stanju da ga opišeš. Možda si ga zaboravila. Možda više ne vjeruješ u njega. Ali tvoj san je još uvijek tu. To je san o nečemu velikom što si želio da uradiš u životu, o nečemu o čemu si maštao da postaneš. To je san koji je Bog stavio u tvoje srce, da uradiš nešto posebno. To je razlog zbog kojeg si stvoren. Svrha tvog života. I jedino ako slijediš svoje snove i ako ih živiš, ti ćeš biti istinski srećan. Kada nestane snova, mi umiremo. Kada prestaneš da vjeruješ da će tvoji snovi ikada postati stvarnost, ti živiš život koji je izuzet svake radosti. Najveća tragedija tvog života je kada snovi umru. Kada se to dogodi, mi osjećamo mrtvilo u našem srcu i duši. Sve dok ne doneseš odluku da počneš da slijediš svoje snove ti nikad nećeš voljeti svoj život. A ipak milioni nikada ne donesu takvu odluku. Oni nikad ne naprave prvi korak. I zato žive mizeran život.

Socijalna (ne)pravda u favelama
by

Socijalna (ne)pravda u favelama

Dirnut pismom argentinskog teologa Jorge Tasina o Socijalnoj pravdi (ili nepravdi) u favelama Buenos Airesa, odlučih da zbog sličnosti sa ekonomsko društvenim i religioznim prilikama u BiH, pismo prevedem i objavim. U sličnosti se uvjerite sami…

“Ja radim svaki dan u Ciudad Oculta ili “selu bijede “, koje se nalazi na granici Buenos Airesa. To je mjesto koje boli, svaki dan boli. Bol je stvarnost: možete hodati po njemu, možete ga dodirnuti, pomirisati, osjetiti ga.
Ciudad Oculta je mjesto daščara i uskih ulica ispunjenih smećem, barutom i drogom. Mjesto ekstremnog siromaštva kojim dominira nasilje. Glavni počinitelji ovog nasilja su mladi ljudi između jedanaest i trideset godina. Oni su potrošači novog argentinske droge Paco koja se puši. Oni se nasiljem bore protiv stranaca i jedni protiv drugih. Oni su to što jesu, zbog socio-ekonomske nepravde, siromaštva, državne i institucionalne napuštenosti. Oni su žrtve emocionalne gladi, praznine i nedostatka ljubavi. Oni se drogiraju i povrjeđuju druge, kradu i ubijaju kao insitinktivna reakcija uzrokovana akomuliranim gnjevom zbog svog stanja odbačenosti i zaboravljenosti.
Danas, samo prije nekoliko sati, dok sam sudjelovao sastanku podrške majkama čija su djeca zakačena na Paco, neočekivano sam doznao o slučaju pokušaja samoubistva. Alejandrito, trinaestogodišnjak, pokušao se objesiti na užetu sa jedne od drvenih greda u svojoj kolibi. Iznenada je stigla njegova majka i našla ga kako visi na rubu gušenja. Očajna, pokušala ga je odvezati, ali sin je reagovao udaranjem da bi je spriječio u tome. Ipak, uspjela ga je spasiti. Susjedi su pozvali hitnu pomoć koja je povratila sina u život a majku smirila. Sada je hospitalizovan na intenzivnom odjelu obližnje bolnice.
Znam Alejandrita. S ostatkom svoje porodice je nekoliko godina sudjelovao u rekreativnim aktivnostima u društvenom centru gdje sam volontirao. Claudio, njegov najstariji brat, došao je da me potraži na mjestu u Ciudad Oculta gdje sada radim. Nakon što smo se zagrlili rekao mi je da Alejandrito želi da me vidi. Sledeći dan sam otišao da ga posjetim u bolnicu.
Donio sam mu kutiju alfajores (kolača), zagrlio ga i pokušao skupiti hrabrosti da mu kažem da ga volim i da me je povrijedilo ono što je uradio. Svijet kao cjelina i u njegovim mnogim dijelovima, pati kao rezultat onoga što se događa kao i onoga što se nedogađa. Siromaštvo je bolno.
Kad razmišljam o tome gdje i kako je Alejandrito odrastao, počinjem da razumijem njegovu užasnu odluku da oduzme svoj život. Ciudad Oculta nije jedini epicentar siromaštva i sramne neimaštine u Buenos Airesu ili u ostatku Argentine. Najpouzdaniji podaci iz 2008 godine pokazuju da od njenih gotovo 38 miliona stanovnika, više od 10 miliona živi u siromaštvu i gotovo četiri miliona su beskućnici.
Kao i za Ciudad Oculta, prva stvar koja mora biti razjašnjena -zbog raznih predrasuda, stereotipa i pogrešnih kriterija- je da socio-ekonomska bijeda nije prirodna niti spontana činjenica već proizvod ekonomskih, socijalnih i političkih obrazaca. Ekstremno siromaštvo nije anomalija dominantnog sistema, već radije jedan od njegovih neizbježnih rezultata. To nije neravnoteža socijalnog modela, niti poremećaj ili abnormalnost koju treba ispraviti, niti je to neriješivo pitanje. To jeneizbježna posljedica društveno-ekonomskog sistema koji je savršeno dizajniran da osigura progres i stalno bogaćenje nekolicine, spas za njih malo više koji čine tzv. srednju klasu, i zlo, uništenje i isključenost za njih mnogo više-većinu. Alejandrito je jedan od onih “mnogo više.” Postoje milioni Alejandrita koji su osuđeni na bijedu. S izuzetkom nekoliko rijetkih slučajeva, oni nemaju apsolutno nikakve šanse da postanu socijalizovani, da se razvijaju, rastu i žive na minimalnom stepenu ekonomskog i kulturnog dostojanstva.
Argentina je više od siromašne nacije, to je nepravedna nacija. Ona je danas, kao što je uvijek bila -brutalno i duboko nepravedna država, prepuna društvene, pravne, ekonomske, kriminalne, političke, uposleničke, sanitarne, birokratske i zakonodavne nepravde. Procenti raspodjele bogatstva otkrivaju kontinuirani i rastući istorijski jaz između profita bogatih i siromašnih. Način raspodjele bogatstva favorizuje sitničarske apetite dominantne elite, sastavljene od zemljoposjednika, važnog poslovnog sektora nacionalnih firmi i mnogobrojnih internacionalnih multi-korporacija. To je učinjeno uz saučesništvo masovnih medija, vlade i esnafa profesionalnih političara koji svi rade svoj ružni posao, pod zaštitom represivnih snaga.
Druga važna stvar za naglasiti je da ogromna većina od 12 000 Alejandrita koji nastanjuju pretrpanih četrnaest hektara Ciudad Oculta, ne žele tamo živjeti niti živjeti kao što žive.
Šta više, kada ih upoznate i slušate, shvatićete da oni preziru društvene i ekološke okolnosti u kojima vode svoj život. Oni se žale na prljavštinu, tuže nad nasiljem i pate od droga i njihovih posljedica. Oni su ojađeni nedostatkom posla. Mrze da žive na takav način i osjećaju preopterećenost, strah i frustraciju.
U isto vrijeme, nedostaju im neophodni resursi-ne samo ekonomski već i emocionalni, socijalni i duhovni resursi- za promjenu uslova u kojima žive i budućnosti dostupnoj njima i njihovoj djeci. Oni žive u siromaštvu, nose ga, trpe ga ali ga ne mogu izbjeći.
U Ciudad Oculta, kao i u mnogim drugim mjestima svijeta gdje boli, primjetna je odsutnost crkve i kršćana. Najgore od svega je činjenica da se ta odsutnost akcije ne shvata kao izdaja biblijskih vrijednosti. U stvari, u većini crkava se smatra da je njihov zadatak da propovijedaju, dijele traktate, drže propovijedi s propovjedaonice, te da sprovode različite strategije religijske propagande. Većina crkava sebe vide kao ograđene edemske vrtove koji su utvrđeni i izolovani od iskvarene društvene stvarnosti vani. Oni su sebe dizajnirali kao prozelitska društva reducirana na liturgijsko iskustvo čija dinamika ne ide dalje od života unutar svojih zidova. Oni su zajednice koje uglavnom žive nezapaženo, ne samo u društvu, već i u vlastitom susjedstvu. Jednostavno rečeno, oni ne čine razliku. Oni se ne računaju ni za šta u stvarnom svijetu.
Njihove vođe više vole crkvenu administraciju, pastoralno savjetovanje i nedjeljne propovijedi koje se sastoje od nepodnošljivo plitkog tumačenja teksta, iskrivljenih konceptualnih pojednostavljenja i neprihvatljivog razvoda od realnosti.
Oni rijetko primjećuju ikakvu bol marginaliziranih i ugnjetavanih, nema kritike korumpiranih vladinih službenika, nema poziva na društveno – kulturno sudjelovanje i ne postoji poticaj za stvaranje promjena ili uključivanje u društvene sfere. Drugim riječima, biti krišćanin se ne shvaća kao način aktivnog uključivanja u društvo s ciljem promovisanja mira, pravednosti, jednakosti i istine.
U našoj zemlji smo imali krvave diktature, ratove, malverzacije, pokolje, korupcije vladinih institucija, mučenja i otmice. Sve ovo se dešavalo samo u posljednjih trideset godina. Nacionalno naslijeđe je bezobzirno opljačkano uz stalni porast trgovine drogom, porodičnog nasilja, rasizama, iskorištavanja radnika, prostitucije i dječje neuhranjenosti. Obrazovni sistem je propao, a banke su oduzele ušteđevine ljudi. Gledajući u ove zločine, crkva je ili šutjela ili je njenom glasu nedostajalo potrebne snage da se čuje i uzme u obzir. U isto vrijeme, dok su se mnogi građani pridruživali različitim udruženjima u odbranu ljudskih i građanskih prava, brizi za okoliš, borbi protiv nasilja i nezaposlenosti – i dok su organizovani prosvjedi, konferencije, marševi, sastanci i demonstracije, crkva jedva da je ikad službeno sudjelovala u bilo kojem od ovih. U većini slučajeva crkva ne govori ništa relevantno i ne radi ništa konstruktivno, ne uključuje se i ne doprinosi svojim glasom ili tijelom da osudi i ublaži nepravdu.
Većina vođa i pastora se bave strategijama koje će dodati više članova njihovim zajednicama umjesto da sprovode svoju proročku zadaću posvećenosti zaštiti onih koji su najviše ranjivi i siromašni. I upravo u toj odsutnosti, tom nedostatku uključenosti, toj ravnodušnosti, toj pasivnosti je evanđelje tragično pogrešno definisano i iznevjereno.
To objašnjava loš ugled crkve među mnogim ljudima od krvi i mesa koji ne mogu računati na nju da zaštititi i čuva njihove živote, prava, potrebe i nade.
Valja naglasiti: društveno ne djelovanje crkve ukazuje, svjesno ili ne, na politički stav. Ostajući tiha i neuključena, crkva prešutno podržava status quo i trenutnu vlast. Kršćanska zajednica nikada nije politički neutralna. To što radi ili ne radi, u praksi ukazuje na njenu poziciju i političku poruku, jer ono što je na kocki nije njena neutralnost-takva stvar ne postoji- već interesi onih koje crkva brani. Biti izvršitelj pravde može značiti samo stavljanje vlastitog tijela na liniju u konkretnom svijetu u korist onih koji pate i doživljavaju nepravdu. U suprotnom, bogosluženja i propovijedi nemaju nikakvu vrijednost, crkva ostaje da stoji na pogrešnoj strani, na suprotnoj strani ulice od Boga, na strani sistema i njegovih nepravdi, kao točak u mehanizmu i sredstvo njegovog destruktivnog poretka.”

Čudo oproštenja
by

Čudo oproštenja

Ovo je priča o dvojici od trojice tenora koji su uskomešali svijet svojim zajedničkim pjevanjem – Placidu Domingu i Hose Carrerasu.  Čak i oni koji nikad nisu posjetili Španiju, znaju za sukob između Katalonaca i Madriđana, odkad su Katalonci počeli da se bore za autonomiju od Španije sa centrom u Madridu. Tako se dogodilo da je Placido Domingo Madriđanin a Hose Careras Katalonac.

Zbog političkih razloga, 1984. Careras i Domingo su postali neprijatelji. Budući da su bili vrlo popularni i viđeni po cijelom svijetu, oba su u svojim ugovorima izjavili da će nastupati samo ako onaj drugi nije pozvan.

Careras se 1987. sreo s okrutnijim neprijateljem od svog rivala Placida Dominga. Iznenadila ga je strašna dijagnoza: leukemija. Njegova borba protiv kancera je bila bolna. Imao je brojne tretmane, pored transplantacije koštane srži i trasfuzija krvi koji su ga primorali da jednom mjesečno putuje u Sjedinjene Države.

Nesposoban da radi pod tim uslovima, iako je imao značajno bogatstvo, visoki troškovi ovih putovanja i medicinskih tretmana iscrpili su njegove finansije. Pri kraju svojih finansijskih mogućnosti, u Madridu je otkrio fondaciju čija je jedina svrha bila podržavanje tretmana bolesnika od leukemije. Zahvaljujući podršci “Hermosa” fondacije, Careras je pobijedio bolest i vratio se pjevanju.

Još jednom je postigao uzvišen i zaslužen položaj i pokušao je da se priključi fondaciji. Čitajući njihov statut, otkrio je da je osnivač, najveći ulagač i predsjednik fondacije bio Placido Domingo. Kasnije je otkrio da je Placido Domingo u početku osnovao ovu organizaciju sa svrhom da mu pomogne kod tretmana, ali je izabrao da ostane anoniman da ga ne bi ponizio od prihvatanja pomoći od neprijatelja.

Ali najdirljiviji dio ove priče je njihov susret. Iznenadivši Placida prilikom jednog od njegovih nastupa u Madridu, Careras je prekinuo koncert, klekao na koljena i ponizno molio za oproštaj. I javno se zahvalio. Placido ga je podigao i sa srdačnim zagrljajem zapečatio početak velikog prijateljstva.

U jednom intervjuu s Placidom Domingom, reporter ga je upitao zašto je osnovao fondaciju “Hermosa”, kad je time, ne samo pomogao svom neprijatelju, već i jedinom umjetniku koji mu je bio konkurencija. Njegov odgovor je bio kratak: “Nisam mogao dopustiti da izgubimo takav glas.”

Ti i ja treba da praštamo zato što je to najbolji način da živimo. Bog zahtijeva da opraštamo drugima zato što je on oprostio nama. On to zahtijeva zato što je to jedina alternativa da ne živiš u zatvoru tvojih rana cijelog života.  Odbiti da oprostiš znači dopustiti onome ko te povrijedio da te drži okovanim u zatvoru gorčine i ozlojeđenosti do kraja života. Oprostimo zato što je život prekratak da to ne bismo uradili.

Ako ne oprostiš i ako dopustiš ljutnji, ponosu, tvrdoglavosti da te u tome spriječe, ti postaješ jako teška i ogorčena osoba. Nijedno ljudsko biće nije jadno kao ono koje ne želi da oprosti. Ti nosiš teret koji će uništiti sve što je ljudsko u tebi. Ti ćeš postajati malčice hladniji svakog dana. Ti ćeš umrijeti.

Oproštenje nije jeftino. Ali samo je jedna stvar košta više nego oprostiti nekome. A to je ne oprostiti nekome. Neoproštenje te košta tvog srca.

Ne oprosti i tvoj gnjev će postati tvoj teret.

Ne oprosti i, malo po malo, sva radost će biti iscijeđena iz tvog života.

Ne oprosti i ogorčenje će zauvijek istjerati sažaljenje iz tvog srca.

Ne oprosti i ta mala osuda koju hraniš će postati veća i veća. I iako misliš da je možeš sakriti, ona će vremenom da naraste u monstruma neprijateljstva i jednog dana će te ubiti. Sve što će ostati od onog što je nekad bio čovjek je gorčina i mržnja, a ta mržnja je prelazna.

Kako živjeti jednostavno?
by

Kako živjeti jednostavno?

Predlažem nekoliko principa spoljašnjeg iskazivanja jednostavnosti.

1. Kupujmo stvari zbog zbog korisnosti a ne statusnog simbola. Mobilne telefone kupujmo zbog njihove korisnosti a ne zbog prestiža. Mi želimo popularne mobilne telefone i na njih trošimo puno novaca a na kraju ne koristimo ni pola funkcija tog telefona. Razmisli o svojoj odjeći. Niko nema potrebu za mnogo odjeće. Razmisli koliko odjeće u tvom ormaru skoro nikad ne koristiš. Mi ne kupujemo odjeću zato što nam treba, već zato da bismo išli u korak sa modom. Ne obraćaj pažnju na modu. Kupuj ono što ti treba. Nosimo svoju odjeću sve dok se ne pohaba. Prestanimo sa pokušajima da impresioniramo ljude svojom odjećom a umjesto toga imresionirajmo ih svojim životom. Nosimo odjeću koja je više praktična a manje ukrasna.

2. Odbacimo sve što u nama stvara ovisnost. Smanjimo upotrebu nehranljivih pića koja u nama stvaraju ovisnost, kao što su kola napici. Za mnoge ljude čokolada je postala prava ovisnost. Ako ste postali ovisni o televizji, po svaku cijenu ga prodajte ili poklonite nekome. Otarasimo se svakog predmeta za koji mislimo da bez njega ne možemo: radija, muzičkog uređaja, časopisa, video uređaja, novina, knjiga. Ako je novac obuzeo naše srce, podjelimo dio novca i osjetimo unutrašnje oslobađanje. Jednostavnost je sloboda, a ne ropstvo. Odbijte da robujete bilo čemu.

3. Razvijte naviku davanja stvari. Ako otkrijete da počinjete da se vezujete za neku stvar, razmislite da je date nekome kome je potrebna. Raščistimo svoje ormare, garaže i šupe. Oslobodimo se mase stvari koje nam samo komplikuju život. Gomilu stvari koje nam ne trebaju, moramo stalno iznova sortirati, slagati, čistiti. Većina nas bi se mogla osloboditi trećine naše imovine bez ikakve žrtve.

4. Odbijmo da podlegnemo propagandi modernih aparata. Većina modernih aparata su tako projektovani da se pokvare za kratko vrijeme da biste morali da kupite novi aparat. Umjesto da vam poboljša život on će samo da ga komplikuje. Našoj djeci nisu potrebne lutke koje plaču, jedu, piške i bljuckaju. Stara krpena lutka će im pružiti više zadovoljstva i duže će trajati. Djeca se često sa više radosti igraju sa starim šerpama i loncima nego sa najnovijim svemirskim kompletom. Tražimo igračke koje djecu mogu nečemu poučiti i koje će dugo trajati.

5. Naučimo da uživamo u stvarima a da pritom ne moramo da ih posjedujemo. Posjedovanje je opsesija naše kulture. Mi mislimo da ako posjedujemo nešto to će nam donijeti veće zadovoljstvo. Ali to je iluzija. Možemo da uživamo u mnogim stvarima u životu a da ne moramo da ih posjedujemo. Uživaj u prirodi, u plažama, parkovima, šumama.

6. Razvijmo dublje poštovanje i povezanost sa Božjom tvorevinom. Zbližimo se sa Zemljom. Šetajmo u prirodi kad god možemo. Slušajmo pjesmu ptica. Uživajmo u bojama trave i lišća. Omirišimo cvijeće. U poređenju sa Božjim stvaranjem ljudski proizvodi izgledaju tako bezvrijedno i dosadno. Neko je primjetio da sve što čovjek stvara je kockastog oblika: kuće, prozori, vrata, stolovi, stolice, kompjuteri, automobili, zgrade, knjige, table…U Božjoj prirodi je beskrajna raznolikost oblika i boja.