Close

+387 63 751 107 bozidar.mihajlovic@letsdoit.ba

Archive for category: Blog

Kraj svih ratova
by

Kraj svih ratova

Film „Kraj svih ratova“ (To End All Wars)- koji je zasnovan na istinitoj priči, govori o Ernest Gordon-u, britanskom oficiru koji je u drugom svjetskom ratu zarobljen od strane Japanaca. Odveden je da radi na izgradnji pruge Burma – Siam koju su japanci gradili u Thai dzungli za potencijalni napad na Indiju. Kao radnu snagu su koristili ratne zarobljenike uhvaćene u okolnim azijskim zemljama. Protivno internacionalnim zakonima, japanci su prislili čak i oficire da rade fizičke poslove, i svakog dana Gordon bi se pridružio hiljadama zatvorenika koji su krčili put kroz dzunglu i postavljali šine u močvarnom području.

p01wb03cUslovi za rad su bili užasni. Temperatura je prelazila 40 stepeni, insekti su napadali tijela zarobljenika a njihove bose noge su bile izgrebane oštrim kamenjem. Smrt je bila uobičajena. Ako bi neko od zarobljenika pokazao znake malaksalosti, japanski stražari bi ga tukli do smrti, izboli bajonetima i odsjekli mu glavu na očigled svih zatvorenika. Mnogi su  umirali i bez toga od umora, neuhranjenosti i bolesti. Pod takvim okolnostima, više od 80 000 hiljada zatvorenika je izgubilo živote na izgradnji pruge. 393 umrla za svaki kilometar tračnica.

14469329ef56ab312e4a33c244d4b2b1--robert-carlyle-mark-strong  Ernest Gordon je osjećao kako njegovo tijelo postepeno propada od kombinacije variola, crva, malarije, dizenterije i tuberkuloze. Zatim je virusni slučaj difterije oštetio njegovo grlo i nepce tako teško da kad bi pokušao da jede ili pije riža ili voda bi šikljajući curili niz njegov nos. Kao nus pojava ove bolesti, njegove noge su izgubile osjećaj za dodir.

Paralisan i u nemogućnosti da jede, Gordon je zatražio da bude odveden u Kuću Smrti, gdje su zatvorenici na ivici smrti ležali u redovima sve dok nisu prestali da dišu. Smrad je bio nepodnošljiv. On nije imao snage čak ni da tjera stjenice i rojeve komaraca od sebe. Podigao se na jedan lakat da napiše poslednje pismo svojim roditeljima a zatim legao nazad da čeka neizbježno.

 

Ali nešto se dogodilo u ovom zatvoreničkom kampu, nešto što je Gordon nazvao čudo na rijeci Kvaj. Većinu rata, ovaj logor je bio laboratorija za preživljavanje najjačih. Svako je živio za sebe.U redu za hranu, zatvorenici su se tukli za komad povrća ili za zrnevlja riže koja su plivala u masnoj supi. Oficiri su odbijali da dijele ekstra hranu koju su dobijali sa drugima. Kradje su bile normalna pojava u zatvoreničkim barakama. Ljudi su živjeli kao životinje i mržnja je bila ono što ih je motivisalo da ostanu živi.

Medjutim, jednog dana dogodila se promjena. Jedan dogadjaj je potpuno preokrenuo situaciju. Japasnki čuvari su brojali lopate na kraju radnog dana i jedna lopata je nedostajala. Stražar je nervozno šetao gore dole tražeći od zatvorenika da priznaju ko je ukrao lopatu. Pošto niko nije priznao, strazar je povikao „Svi ćete umrijeti“ i uperio je pušku u čovjeka koji je stajao prvi u redu. U tom momentu jedan čovjek je iskoračio iz kolone i kazao „Ja sam je uzeo.“

Stražar je prišao čovjeku i bjesomučno počeo da ga tuče kundakom svoje puške ali zatvorenik je ipak uspjeo da ostane na nogama. Razbješnjen stražar je podigao pušku visoko u vazduh a onda je kundakom smrskao lobanju nesretnog zatvorenika. A kad je njegovo beživotno tijelo palo u blato, stražar je nastavio da ga udara. Kad je iživljavanje konačno prestalo, zatvorenici su pokupili tijelo i odnijeli ga u kamp. Te večeri, kada su lopate ponovo prebrojane, ustanovljeno je da je napravljena greška: sve lopate su bile tu.

Jedan od zatvorenika se sjetio biblijskog stiha: „Veće ljubavi nema od ove da ko položi život svoj za prijatelja.“ Atmosfera u kampu je počela da se mijenja. Zatvorenici su počeli da tretiraju jedni druge sa poštovanjem. Za mrtve su organizovali sahrane i svaki grob je bio označen krstom. Bez ikakvog razloga počeli su da se brinu jedni od drugima više nego o sebi.

Gordon je ovu promjenu osjetio na svojoj koži jer su ga dva škota svakog dana obilazili i brinuli o njemu. Jedan od njih mu je zavio čireve na nogama i masirao nemoćne, atrofirane misiće. Drugi mu je donosio hranu  i kupao ga. Neki drugi zatvorenik je zamjenio svoj sat za nešto lijekova kojim su liječili infekcije i temperaturu. Poslije više sedmica, Gordon je dobio na kilaži i na njegovo čudjenje povratio djelimičnu upotrebu nogu.

Novi duh počeo je da se širi kampom.

Smrt je jos uvijek bila pored nas, ali smo se mi polako oslobadjali njenog destruktivnog zagrljaja. Mi smo svojim očima gledali jasan kontrast izmedju sila koje donose život i onih koji donose smrt. Sebičnost, mž`nja, ljubomora, zavist, ponos, lijenost su bili protivnici života. Ljubav, heroizam, požrtvovnost, samilost, saosjećanje, poštenje s druge strane su bile su bili suština života, preokrćući egzistiranje u življenje u najpunijem smislu. To su bili Božji darovi ljudima…. Istina, bilo je i mržnje ali bilo je i ljubavi. Bilo je smrti ali bilo je i života. Bog nas nije ostavio. On je bio s nama, pozivajući nas da živimo božanski život u zajedništvu.“

Dok se Gordon oporavljao, neki ljudi, znajući da je studirao filozofiju, upitali su ga da vodi diskusije o etici. Konverzacije su se uglavnom bavile pitanjem kako se pripremiti za smrt – najurgentnije  pitanje u kampu. Tražeći odgovore Gordon se vratio ostacima vjere koje se prisjećao iz djetinjstva. Godinama skoro da nije razmišljao o Bogu, ali kao što je kasnije napisao: „Vjera cvjeta kad nema nade osim u Bogu. Gordon je postao nezvannični zatvorski kapelan. Zatvorenici su izgradili malu crkvicu, i svake večeri su se skupljali da upute molitve za one sa najvećim potrebama.

Neformalne diskusije su postale tako popularne da je uskoro „jungle university“ počeo da se stvara. Ko god je imao znanje iz odredjene oblasti predavao je predmet drugim studentima. Uskoro je univerzitet počeo da nudi časove istorije, filozofije, ekonomije, matematike, prirodnih nauka, i devet jezika. Profesori su pisali njihove vlastite udžbenike na komadićima papira koje su mogli da nadju.

maxresdefaultZatvorenici talentovani u umjetnosti su iskoristili komade uglja i na izglačanim stijenama su pravili crteže a nedugo zatim su napravili vlastitu slikarsku izložbu.  Dva botaničara su napravili baštu u kojoj su se uzgajale ljekovite biljke. Nekoliko zatvorenika su prokrijumčarili u kamp par žičanih instrumenata, drugi su izrezivali instrumente iz bambusovog drveta i uskoro  je orkestar bio oformljen. Jedan čovjek sa fotografskom memorijom je napisao note za nekoliko simfonija Betovena i Čajkovskog i poslije nekoliko mjeseci odrzan je prvi koncert, a nedugo zatim i balet.

Gordonova knjiga govori o transformaciji ljudi u kampu, transformaciji tako potpunoj  da su zatvorenici  prilikom oslobodjenja logora, tretirali sadističke japanske stražare sa nježnošću i bez želje za osvetom.

Ne postoji bol, kao bol usamljenosti…
by

Ne postoji bol, kao bol usamljenosti…

Postoji jedna mala knjižica koja se zove “U svemu bolja knjiga” i u njoj djeca pokušavaju da riješe najveće svjetske probleme poput: “Šta uraditi sa ozonskim omotačem?, kako pomoći ljudima da prestanu da piju?” a jedno od najtežih pitanja je sledeće:

“Sa milijardama ljudi u svijetu, neko bi trebalo da smisli sistem gdje niko ne bi bio usamljen. Šta ti predlažeš?”

Evo nekih od odgovora:

“Ljudi bi trebali da nadju usamljene ljude i da ih pitaju za njihovo ime i adresu, a onda da pitaju one koji nisu usamljeni za njihovo ime i adresu. Kad imate podjednak broj jednih i drugih, spojite usamljene sa neusamljenim u novinama.”

                                                                                                          Kalani, 8 godina

“Napraviti hranu koja priča s tobom dok jedeš. Na primjer, mogla bi da kaže “Kako si?” i “šta ima novo kod tebe danas?”

                                                                                                          MAX, 9 godina

“Mogli bi smo da nabavimo ljudima kućnog ljubimca, ili muža ili ženu.”

                                                                                                          Matt, 8 godina

Ali najdirljiviji je bio poslednji odgovor:

“Pjevaj pjesmu. Lupi nogom. Čitaj knjigu.”

                                                                                                          Brian, 8 godina

Sa milijardama ljudi u svijetu, neko bi trebalo da smisli sistem gdje niko ne bi bio usamljen.

Ne postoji bol, kao bol usamljenosti.

computer and world 2“Milioni ljudi današnje civilizacije su otuđeni, s tugom i bolom iz dubine svog bića žive usamljeno. Postoji jedna velika zabluda – psihološka i socijalna prevara, da je savremena tehnička civilizacija, pomoću brzog saobraćaja, kompjutera, telefona, interneta i sl., uspostavila bliži kontakt među ljudima. Međutim, sve je to obmana. Čovek je danas usamljeniji više nego ikada ranije, usamljen u svom stanu, kući, na poslu, na ulici, u gradu i selu… Savremeni tehnički jezik lišen je svakog saučestvovanja – emocionalnog, intelektualnog, prijateljskog. On ima samo jedan cilj – sticanje bogatstva. “

 

 

Edward Hallowell piše da su za većinu ljudi dva najsnažnija iskustva u zivotu iskustvo ostvarenja ili uspjeha i iskustvo povezivanja.

Povezivanje ima veze sa našim odnosima sa ljudima – stvari poput zaljubljenosti, stvaranja prijateljstva, imati nekog da se brine kad smo bolesni, čuti riječi ljubavi od nekog ko nas voli.

Ostvarenje ima veze sa našim dostignućima –pobijediti na takmičenju, uspjeti na poslu, ostvariti težak cilj.

Halowell ističe da je naše društvo opsjednuto ostvarenjima i dostignućima a totalno bankrotiralo kad je u pitanju povezivanje.

Ostvarenja nisu loša – kad su uradjena na pravi način i zbog pravih razloga. Ali to nije zamjena za povezivanje i izgradnju odnosa. U stvari jedina značajna ostvarenja su ona koja obogaćuju život društvene zajednice. Nažalost, ostvarenja zbog svojih vlastitih interesa, su postala idol u današnjem društvu. Ljudi podredjuju medjuljudske odnose uspjehu, a opet ja još nikad nisam sreo otudjenu osobu – osobu koja je bila usamljena, izolovana, koja nije imala duboka prijteljstva – a da je vodila srećan i ispunjen zivot. Ni jednu jedinu. 20 vijek je bio preplavljen ljudima koji su postigli velike stvari ali su totalno promašili u medjuljudskim odnosima. Oni su stekli ogromna bogatstva, slavu i moc. Imali su ogroman broj poznanstava ali ni jednog prijatelja. Sve i jedan od njih je umro sa gorkim zaljenjem.

landscape-1433812400-friends-laughing-together-in-a-cafe    S druge strane, bez obzira koliko novca imaš, bez obzira koliko nisko se nalaziš na društvenoj ljestvici uspjeha, na kraju svi otkriju da ono što je bitno su drugi ljudi. Svi oni koji su posvetili svoj život, ne sebičnim ostvarenjima, već drugim ljudima, oni koji imaju prijatelje s kojima se smiju, s kojima plaču, s kojima uče i s kojima se svadjaju, s kojima žive i koje vole, s kojima ostare i umru – to su ljudi koji su živjeli veličanstven život.

Kad oni umru, nijedan od njih ne žali što je uložio sebe u druge: u svoje prijatelje, svoje komšije, svoju djecu, svoju porodicu. Baš ni jedan.

Kako bodljikavo prase vodi ljubav?
by

Kako bodljikavo prase vodi ljubav?

Bodljikavo prase je član porodice glodara. Na svom tijelu nosi 30000 bodlji. Svaka bodlja može biti zabodena u neprijatelja i toplota tijela će učiniti da se mikroskopska žaoka poveća i postane još čvršće zabodena. Rane mogu da se zagnoje a one opasnije koje zahvate vitalne organe mogu biti fatalne.

Bodljikavo prase ima dva načina kako se odnosi prema drugima: povlačenje ili napad. Ono ili bježi iza drveta ili izbaci svoje bodlje. Generalno, oni žive sami, putuju sami. Ne vole zajedništvo.

PorcupineAli čak i bodljikavo prase ne želi uvijek da bude samo. U kasnu jesen, misli mladog bodljikavog praseta su zaokupljene ljubavlju.  Medjutim ljubav je vrlo rizična kad si bodljikavo prase. Ovo je njegova dilemma: Kako da priđem blizu a da ne budem povrijeđen?

A to je naša dilema takodje. Svako od nas nosi u sebi svoj mali arsenal. Naše žaoke imaju imena poput odbačenosti, osude, ozlojedjenosti, arogantnosti, sebičnosti, zavisti, prezira. Neki ljudi ih kriju bolje ali priđi im blizu i vidjećeš da su tamo. Spremne su da se zabodu u kožu naših neprijatelja. Ove žaoke mogu da rane, da zagnoje, čak i da ubiju. I mi poput bodljikavog praseta učimo da preživljavamo povlačenjem ili napadanjem. Kad se osjećamo ugroženim mi želimo da povrijedimo druge ili da se sakrijemo od njih. Mi takođe bježimo iza drveta ili izbacujemo svoje bodlje.  Tako povrijedjujemo ili bivamo povrijedjeni od onih sa kojima želimo da budemo najbliži.

Ipak, postoji bolji način od povlačenja i napada. Čudo nad čudima. Odnosi se dogode, čak i za bodljikavo prase. U rijetkim slučajevima jedno prase dijeli hranu sa drugim i oni postanu prijatelji. Nekad se dogodi da prase odraste u zarobljeništvu i jede direktno iz ljudske ruke. Bodljikavo prase uči da uvuče svoje bodlje. Ne samo to, oni pronađu način kako da budu zajedno dvoljno dugo da osiguraju potomke. David Kostelo predivno opisuje proces parenja bodljikavog praseta. “Mužjaci i ženke mogu provesti nekoliko dana zajedno prije parenja. Oni dodiruju jedno drugom šape i čak hodaju na zadjnim nogama u svom takozvanom “plesu bodljikavog praseta.”

Postoji odgovor na pitanje kako bodljikavo prase vodi ljubav. Ono uvuče svoje bodlje i uči da pleše. Ako želiš da priđeš blizu, da doživiš zajedništvo treba da uvučeš bodlje i naučiš da plešeš…..(nastaviće se)

 

Putovanje u sigurnoj zoni
by

Putovanje u sigurnoj zoni

Ne samo da je Svemirski brod Zemlja na pravoj udaljenosti od Sunca kako bi imao umjerenu klimu, već je i njegov sunčev sistem u izvrsnom susjedstvu zvijezda. On leži između dva spiralna kraka galaksije Mliječni Put, daleko od opasnog galaktičkog jezgra i nalazi se u onome što astronomi zovu „sigurna zona“.
„Svakako, naš tip galaksije je najbolji za naseljivost“, objašnjava Đulijermo Gonzales, „jer obezbjeđuje sigurne zone. A desilo se da je Zemlja smještena baš u jednoj sigurnoj zoni, zbog čega je bilo moguće da život ovdje cvjeta…
Mjesta sa aktivnim nastankom zvijezda su veoma opasna, jer tamo imate eksplozije supernova prilično često. U našoj galaksiji, ta opasna mjesta su prvenstveno u spiralnim kracima, gdje su takođe opasni džinovski oblaci molekula. No, na sreću, desilo se da smo mi sigurno smješteni između Strijelčevog i Persejevog spiralnog kraka“ (citirao Strobel, p.169).
Ova čista zona je dobra osmatračnica za gledanje cijele naše galaksije i ostatka svemira – još nešto što pokazuje kako je naš istraživački brod podešen za kosmička otkrića.

Postavljanje nekih teških pitanja

Možemo dosta toga da naučimo iz istraživanja svemira kroz teleskope ili posmatranja života kroz mikroskop, ali čak i sa najboljim naučnim instrumentima nikada nećemo naći konačnu svrhu zašto putujemo kroz svemir ili kakav je smisao našeg postojanja.
Sve što možemo zaključiti iz preciznih prirodnih zakona i fino podešenih karakteristika naše planete je da je Zemlja optimalno dizajnirana za život i za naučno razumijevanje. Čak i skeptični astrofizičar kao što je Stiven Hoking priznaje toliko kada je u pitanju život. „Viler je saglasan sa Hokingom i Karterom“, piše Džon Boslou, „da je naš svemir jedinstveno fino podešen da proizvede život, čak i ako je to u jednom malom, izgubljenom uglu“ (Stephen Hawking’s Universe, 1985, p.125).
Nakon sagledavanja astronomskih i bioloških dokaza, biohemičar Majkl Denton dolazi do ovog zaključka: „Četiri vijeka nakon naučne revolucije nauka nije dala nikakav značajan dokaz da je bilo kakav drugi život moguć… Naučna istraživanja nisu našla nikakav predznak života, ni trunku dokaza da nešto drugo osim nas ili života našeg tipa kakav postoji na Zemlji.
„Upravo suprotno, nauka je otkrila svemir koji je markiran u svakom uglu, rascijepan u svakom malom detalju, sa nadmoćnim i svuda prisutnim biocentričnim [sa životom u središtu] i antropocentričnim [sa čovjekom u središtu] dizajnom“ (Nature’s Destiny: How the Laws of Biology Reveal Purpose in the Universe, 1998., p.380).
Eto nas dakle, putujemo ovim svemirskim brodom zvanim Zemlja, i sve što možemo vidjeti oko nas je pažljivo dizajnirano i kalibrisano da podrži naše postojanje. Nije čudo da izvještaj o stvaranju iz knjige Postanak ovako sumira Božje djelo: „Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro bješe veoma“ (1. Mojsijeva 1,31).

 

 

Važnost vode za život
by

Važnost vode za život

Toliko mnogo bića na našoj planeti zavisi od okoline u kojoj je tečna voda stalna. Ovo znači da Zemlja ne smije biti ni previše blizu ni previše daleko od Sunca. Astronomi procjenjuju da kada bi se udaljenost Zemlje od Sunca promijenila za svega 2 procenta, sav život bi nestao pošto bi se voda smrzla ili isparila.

Još jedan faktor koji čini život na Zemlji mogućim je neobično svojstvo vode kada se zaledi. Voda nam je tako uobičajena supstanca da većina nas nikada ne zastane da razmotri da ravnoteža života zavisi od njenih jednostavnih fizičkih osobina.

Voda je jedna od nekolicine supstanci koja se širi kada se smrzne. Većina supstanci kada se smrzne postaje gušća i tone kada se stavi u sud sa istom supstancom u tečnom stanju. Ali ovo nije slučaj sa ledom u vodi. Pošto se voda širi za jednu desetinu svoje zapremine kada se zaledi, zaleđena voda ima neobično svojstvo da pluta na površini tečne vode.
Ice-FloatsKada se rijeke i jezera smrznu zimi, mrznu na površini, pri čemu se formira led kao izolirajući zid koji spriječava da gušća voda ispod njega zaledi i tako čuva vodeni život tokom hladnog vremena. Kada bi se led ponašao kao gotovo bilo koje drugo jedinjenje, potonuo bi, i rijeke i jezera bi se ledili od dna ka površini. Sva tijela u vodi bi naposljetku postala čvrsta tijela od leda, što bi eliminisalo većinu  života kakvog ga znamo.

Savršeno dizajnirana za život
by

Savršeno dizajnirana za život

Naša planeta obezbjeđuje sav komfor koji svemirski putnik može da poželi – obilje izvrsne hrane, vode, predivne i zanimljive predjele, ugodnu klimu, izazovan posao i mnogo prostora da podiže porodicu. Naša planeta je samoodrživa cjelina sa obnovljivim izvorima koji mogu da traju, ako se njima pravilno upravlja, hiljadama godina u budućnosti.
Atmosfera je fino podešena za postojanje života. Nijedna druga planeta u našem sunčevom sistemu nema ništa tako slično. Visoko u atmosferi, ozonski omotač zaustavlja zračenje koje potiče sa Sunca i prouzrokuje rak. Atmosfera nas takođe štiti od meteora, koji u golemoj većini sagorijevaju daleko prije nego dosegnu tlo. U suprotnom, prouzrokovali bi veliku štetu i gubitak života.

Naša planeta sadrži mješavinu gasova u savršenoj razmjeri da održi život. Kiseonik čini 21% našeg vazduha. Bez kiseonika, sav životinjski život, uključujući sav ljudski život – izumro bi u roku od nekoliko minuta. Ali previše kiseonika je toksično i čini sve zapaljive materijale još zapaljivijim. Ako bi se odnos kiseonika u vazduhu popeo na samo 24%, razorni požari bi često izbijali i bilo bi ih znatno teže kontrolisati. Predmeti oko nas bi doslovno mogli da se odjednom zapale.

Azot, koji čini 78% Zemljine atmosfere, razrjeđuje kiseonik i vrši vitalnu funkciju kao gnojivo za biljke. Svakog dana milioni munja stvoreni u olujama oko naše planete, spajaju nešto azota sa kiseonikom, stvarajući jedinjenja koja se zatim ispiraju na zemlju putem kiša, gdje mogu biti iskorišteni od strane biljaka.

Ugljični dioksid sačinjava dobar dio ostatka naše atmosfere. Bez njega, biljni život bi bio nemoguć. Biljkama je neophodan ugljični dioksid, jer ga uzimaju istovremeno ispuštajući kiseonik. Životinje i ljudi čine suprotno, udišući kiseonik a izdišući ugljični dioksid. Biljni život održava ljudski i životinjski život i obrnuto u čudesnom, preciznom, samoodržavajućem ciklusu.
Još jedan uslov koji čini Svemirski brod Zemlju održivim za život je njena veličina, koja određuje njenu gravitaciju koja onda utiče na njenu atmosferu. Da je Zemlja samo malo veća, čineći njenu gravitaciju neznantno jačom, vodonik, laki gas, ne bi mogao da pobjegne Zemljinoj gravitaciji i sakupljao bi se u našoj atmosferi, čineći je negostoljubivom za život. Ipak, kad bi Zemlja bila samo malo manja, kiseonik – neophodan za život – bi umakao, i voda bi isparila. Tako, da je naša planeta neznatno veća ili manja, ljudski život ne bi mogao da postoji ovdje.

Ali to nije sve. Čak i debljina Zemljine kore igra ulogu u regulisanju naše atmosfere. Da je Zemljina kora mnogo deblja, ona bi nakupljala kiseonik ispod površine u vidu oksida. Tanja kora bi nas činila podložnijim čestim zemljotresima i razarajućim vulkanima koji bi ispunjavali našu atmosferu sa vulkanskim pepelom.

710d4d9-63040-profimedia-0204593473-2048x0-shrinkKoliko je važna precizna ravnoteža u našoj atmosferi? Nama susjedna planeta Venera trpi ono što se smatra efektom staklene bašte koji se oteo kontroli, zbog kojeg je toplota zarobljena i ne može da pobjegne. NASA-in planetarni naučnik Džon O Kif primjetio je da je naš sterilni, beživotni mjesec „prijateljsko mjesto u poređenju sa Venerom gdje, iz 40 kilometara visokog neba, kiša koncentrovane sumporne kiseline pada na površinu koja je vrela kao ključalo olovo“ (God and the Astronomers, 1992, p.117).

Kako bi održala temperaturu ugodnom za putnike, naša planeta ostaje u orbiti na idealnoj udaljenosti od Sunca i dizajnirana je sa optimalnim nagibom ose od 23,5 stepena. “Kada bi Zemlja bila nagnuta za 45 stepeni umjesto koliko je sada, umjerene zone bi imale vrelinu žarke zone ljeti i hladnoću ledene zone zimi. S druge strane, da je Zemljina osa vertikalna u odnosu na ravan njene orbite, januar i juli bi imali istu klimu i led bi se nakupljao sve dok veći dio kontinenata ne bi bio pokriven ledom šest mjeseci, i potopljen drugih šest mjeseci“.

Astronom Hju Ros ukazuje na druge načine na koje je naša planeta savršeno uravnotežena za život: „Kako biohemičari sada priznaju, da bi za život bitni molekuli mogli djelovati tako da organizmi mogu da žive, potrebna je okolina koja gdje je tečna voda postojana. Ovo znači da planeta ne može biti previše blizu svojoj zvijezdi ili predaleko od nje. U slučaju Zemlje, promjena u udaljenosti od Sunca od svega 2 procenta bi lišilo planetu sveg života…

Period rotacije planete koja podržava život ne može se promijeniti za više od nekoliko procenata. Ako planeti treba suviše dugo da se obrne, temperaturske razlike između dana i noći bi bile suviše velike. S druge strane, ako planeta rotira suviše brzo, brzine vjetrova bi dostigle katastrofalne vrijednosti. Mirnog dana na Jupiteru (čiji je period rotacije 10 sati), na primjer, vjetrovi dostižu brzine od više hiljada kilometara na čas…“ (The Creator and the Cosmos, 2001, pp. 135-136).

Suprotno od Jupeiterove 10-časovne rotacije, nama susjedna planeta Venera napravi jednu rotaciju svakih 243 dana. Da je Zemljina rotacija traje toliko dugo, biljni život bi bio nemoguć zbog produženih perioda tame i ekstremnih vrućina i hladnoća tokom dana i noći.

Šta je u pilotskoj kabini?
by

Šta je u pilotskoj kabini?

 Šta ako bi ušli u pilotsku kabinu Svemirskog broda Zemlja? Šta bi našli? Nevjerovatno, ne bi bilo pilota, već bi umjesto toga našli „autopilotski“ sistem kojim upravljaju pažljivo podešeni fizički zakoni. Iako niko nije fizički vidljiv na našem svemirskom brodu da upravlja sistemom, naša planeta vjerno ispunjava hiljade programiranih, fino podešenih fizičkih zakona i prelazi svoja godišnja putovanja oko Sunca, vjerno se vraćajući na svoj početni položaj da bi odmah započela novi krug.

3ff5bd37f9ea0954d66c5b6b0e0ce829--planet-earth-our-planetU ovoj pilotskoj kabini, iako nevidljivi, nalaze se stotine složenih kontrolnih uređaja, od kojih svaki reguliše jedan dio odlika naše planete. Svaki kontrolni uređaj je pažljivo kalibrisan tako da dozvoljava da život cvjeta na našoj planeti. Ne možete vidjeti velikog Inžinjera koji je postavio sistem, ali možete mjeriti preciznost svakog podešavanja – i svaki pojedini je upravo kako treba!

Profesor Robin Kolins pravi poređenje u vezi sa Zemljinom preciznim podešenostima: „Volio bih da upotrijebim analogiju sa astronautima na Marsu koji nalaze zatvorenu biosferu, sličnu kupolastoj građevini koja je sagrađena u Arizoni prije nekoliko godina. Za kontrolnom pločom otkrivaju da su svi kontrolni uređaji za okolinu upravo podešeni kako treba za postojanje života. Odnos kiseonika je savršen, temperatura je 21 stepen; vlažnost je 50%; postoji sistem za ponovno nadopunjavanje vazduha; postoje sistemi za proizvodnju hrane, energije, i odlaganje otpada.

„Svaki kontrolni uređaj ima veliki raspon mogućih podešavanja, i možete vidjeti da ako biste drugačije podesili jedan ili više njih samo malo drugačije, okolina ne bi valjala i život bi bio nemoguć“ (citirano iz: Lee Strobel, The Case for Creator, 2004, p.130).

Sve – sve do najmanjih detalja – je „podešeno“ upravo kako treba da bismo mi mogli da živimo udobno na ovoj planeti. Zaista, naša planeta nije neka srećna slučajnost pošto dokazi pokazuju da je pažljivo dizajnirana da bude nastanjena čovječanstvom i svi ostalim oblicima života.  

Čudesna planeta zemlja – prozor za gledanje u svemir
by

Čudesna planeta zemlja – prozor za gledanje u svemir

Kao što svaki svemirski brod ima okrugli prozorčić da bi se vidjela spoljašnjost, tako naša atmosfera djeluje na isti način.

U stvari, mi imamo znatno bolji prozor od obične svemirske letjelice. Naš „prozor“ na Svemirskom brodu Zemlja nije ograničen na određeno polje posmatranja, već ustvari pokriva cijelu planetu. To je kao da imate porozan kristal debljine 690 km koji dozvoljava svima na brodu da imaju potpun pogled na sve izvan naše planete, a ipak nas razdvaja od  bezvazdušnog svemira.
Neke planete su prekrivene gustim oblacima koji čine da je nemoguće išta vidjeti vani. Ali naša atmosfera nam omogućava da gledamo i otkrivamo svemir oko nas. Naša Zemlja je na taj način istraživački brod.

Providni nebeski svod koji okružuje našu planetu takođe u sebi ima smještene obnovljive rezerve kiseonika za ljudska bića i životinjski svijet, i ugljični dioksid i azot za biljke. On takođe obezbjeđuje za živa bića odgovarajući vazdušni pritisak, i vanjski dio ovog djelimično prozirnog omotača je sastavljen od ozonskog sloja koji štiti život od štetnih ultraljubičastih zraka.

Koliko god da čudno zvuči, ovaj svod čak dolazi i opremljen sa zaštitnim poljem sile! Ovo zvuči kao nešto iz TV serije Zvjezdane staze, ali je istina. Mi imamo magnetno polje proizvedeno rotirajućim gvozdenim jezgrom u središtu naše planete, koje odbija štetno kosmičko zračenje i smrtonosne solarne vjetrove. Bez ovih odlika, život ovdje ne bi bio moguć.

Posljednje ali ne zadnje, ovaj čudesni svod sadrži automatski podešavajuću „zavjesu“ koja zasjenjuje zemljinu kuglu od previše zračenja koje udara na njenu površinu. Ovaj fini zastor je formiran od oblaka, koji čine da pokretna sjenka pokriva nekih 60% Zemljine površine u bilo kom trentuku.

Zemlja svemirski brod
by

Zemlja svemirski brod

Da li ste nekad maštali da putujute kroz svemir?  Čudesno, mi već putujemo kroz svemir – a da toga nismo ni svjesni! Naša planeta s pravom se može uporediti sa džinovskom svemirskom letjelicom koja nosi više od 6 milijardi ljudi i još više milijardi životinja i biljaka.   Američki naučnik Bakminster Fuler sastavio je podesan termin „Svemirski brod Zemlja“ da bi opisao našu planetu.

3943ea0fc3ec3299e47f651a0e87139dMi istinski jurcamo kroz svemir na ovoj džinovskoj letjelici zvanoj Zemlja – pri nevjerovatnoj brzini od 107.160 kilometara na čas! Ovo je daleko brže od čovjekove najbrže letjelice. U isto vrijeme, ovo svemirsko vozilo se okreće brzinom od 1.600  kilometara na čas na ekvatoru. Svake godine napravimo jedan cijeli krug oko Sunca – put od više od 800 miliona kilometara!

Ako okončamo naše životno putovanje sa prosječnim životnim vijekom, proputovaćemo oko Sunca 76 puta, i napravićemo put od više nego 61 milijardi kilometara – što je jednako višestrukom putovanju do Plutona i nazad! Sve se ovo dešava a da mi nikada ne osjetimo brzinu ili budemo svjesni samog putovanja.

Ovo je samo jedna od nevjerovatnih odlika našeg izvanrednog svemirskog broda. (Nastaviće se)

Poštuj oca…
by

Poštuj oca…

„Poštuj oca i majku da ti se produže dani na zemlji…“

Naše doba se može okarakterisati kao doba porušenih domova. Kriminal tinejdžera je u nevjerovatnom porastu. Prije dvadesetak godina, jedan od najpoznatijih američkih autoriteta na području maloljetničke delikvencije, Samuel Leibowitz, je odlučio da pronadje razlog frustriranosti američke omladine. Odlučio je da posjeti zemlju koja je u to vrijeme imala najnižu stopu maloljetničke delikvencije: Italiju. Tražio je objašnjenja u policiji i ministarstvu prosvjete. Iz svakog dijela Italije dobio je isti odgovor: mladi ljudi u Italiji poštuju autoritete. Ali Samuel nije znao zašto. Odlučio je da upozna italijansku porodicu i kad je ušao u domove ljudi, otkrio je da čak i u najsiromašnijim porodicama djeca poštuju oca i  majku. Kada djeca nauče da poštuju autoritet roditelja, oni će kasnije poštovati i ostale autoritete iznad njih – učitelje, policajce, državnike. Ova peta zapovjest je temelj zdravog društva.

Nažalost, poslednjih dvadeset godina mediji nam daju sliku porodice prema kojoj djecu treba osloboditi autoriteta roditelja. Uloga oca koja je naročito važna u razvoju djeteta je u potpnosti obezvrijedjena. Najnovija istraživanja pokazuju da djeca koja imaju oca u svom životu bolje uče, imaju veće samopouzdanje i manje su skloni depresiji od djece koja nemaju očeve. Jedno američko istraživanje je pokazalo da 75 procenata djece koja žive u domovima bez oca, će živjeti u siromaštvu u poredjenju sa 20 procenata djece sa oba roditelja. Djeca bez očeva daleko češće napuštaju ili su izabačena iz škole, daleko češće pate od emocionalnih problema, daleko češće počinjavaju samoubistva. Muška djeca bez očeva se mnogo češće od ostalih odaju kriminalu. U stvari, 70 posto populacije u zatvorima koja služi višegodišnje kazne su ljudi odrasli bez očeva.

HomerPa i pored ovih saznanja, mediji se trude da obezvrijede ulogu oca i da sruše njegov autoritet. Jedan od najpopularnijih crtanih filmova „Simsponovi“ nam daje sliku porodice u kojoj je otac Homer Simpson neinteligentan, lijen, nezainteresovan za probleme porodice. Svo vrijeme provodi gledajući televizor i pijući pivo a na poslu uglavnom zabušava.

 

 

BundyDruga popularna serija „Bračne vode“ prikazuje oca Al Bundy-ja koji je sirov, nezainteresovan za porodicu, nemoralan, neotesan i vrlo loš primjer djeci. Poruka koja dolazi iz ovih serija je da ne treba poštovati oca jer on to ni ne zaslužuje.

 

 

Jedan drugi televizijski šou „Marphy Brown“ uzdiže rastavljenu porodicu i šalje poruku da djeci nisu potrebni očevi. A kada otac izgubi autoritet onda autoriteti  za djecu postaju kriminalci, pjevači, političari.

Ja pozivam sve nas koji smo očevi da se probudimo i da ispunimo ulogu koju nam je Bog dao. Naša uloga je da ohrabrimo razvoj dobrih navika u našoj djeci – navika koje će da oblikuju njihov karakter. Mi treba da pomognemo našim suprugama da dom bude mjesto gdje će se njegovati duhovne i moralne vrijednosti. Uticaj jednog dobrog oca je gotovo nesaglediv. On može pozitivno da utiče ne samo na svoju djecu već i na svoje unuke i praunuke.