Close

+387 63 751 107 bozidar.mihajlovic@letsdoit.ba

Čovjek slon
by

Čovjek slon

John Merrick je vjerovatno bio najružnije stovrenje koje je ikada živjelo. Od najranijeg djetinjstva bolovao je od neuro-fibromatoze, bolesti koja ga je postepeno pretvorila u ljudsko čudovište. Kad je imao 4 godine bio je ostavljen od majke i odveden u sirotište. Tu ga je otkrio vlasnik cirkusa i odlučio da zaradi novac na njegovom izgledu. Posjetioci bi platili nekoliko penija da udju u kabinu i pogledaju osobu koja je bila toliko izobličena da je iz odredjenog ugla, ličio na slona sa izbočenom surlom i naborima kože.

Jednog dana, Frederick Treves, hirurg Londonske bolnice, je posjetio cirkus. Na jednoj od kabina primjetio je karikaturu čovjeka slona i platio ulaznicu da udje unutra. Kad je ušao, ugledao je biće skupljeno pored fenjera da bi se ugrijao, obasjan prigušenom svjetlošću plinskog plamena. Ovo savijeno biće pod dekom činilo se kao utjelovljenje usamljenosti i očaja.

Kao da naradjuje psu, cirksuski voditelj je povikao: „USTANI“ i stvorenje se podiglo puštajući ćebe da padne na zemlju i otkrivajući Trevisu, po njegovim riječima: „najodvratnije ljudsko biće koje je svijet ikada vidio“.

ElephantMan2Trevis opisuje čovjeka slona kliničkom preciznošću: koštana masa koja štrči iz obrva, spužvasta koža, ispucala površina koja lici na karfiol i visi u naborima sa njegovih ledja, ogromna, izobličena glava obima čovjekovog struka; usta – iskrivljeni, balavi otvor; nos- izdužena izraslina kože. Njegova desna ruka je bila duplo veća od normalne veličine, njegovi prsti zdepasti i beskorisni, zakrilci kože u obliku reketa koji su se spuštali iz njegovog pazuha; deformisane noge koje su ga držale jedino dok je bio naslonjen na stolicu. Smrad koji izaziva mučninu je dolazio iz gljivica sa njegove kože.

I pored gadjenja nad njegovim izgledom, dr. Trevis je uredio da se čovjek slon pregleda u njegovoj bolnici. Zbog deformacije usta, John Merrick je ispustao čudne zvuke i Trevis ga je ocijenio kao imbecila. Nakon što je uradio fotografije i bezuspješno pokušavao da kumunicira sa Merikom, dr Trevis mu je dao svoju vizit karticu i vratio ga vlasniku cirkusa.

U toku sledeće dvije godine, John Merick je živio kao odbačeni čovjek, smješten kao cirkuska životinja i tjeran da zabavlja znatiželjne posjetioce čije su reakcije uglavnom bile krici užasa. Kada su vlasti u Belgiji zatvorile cirkus, njegov vlasnik je stavio Merick-a na voz i poslao ga nazad u London. U toku putovanja drugi putnici su ga maltretirali, spuštajući kapuljaču sa njegove glave da bi se zagledali u njegovo deformisano tijelo. Na željezničkoj stanici ga je spasio jedan policajac koji ga je odveo u slobodnu čekaonicu. Tu se Merik spustio u jedan mračni ugao mrmljajući riječi koje niko nije mogao da razumije. Imao je samo jedan tračak nade: vizit karticu dr. Trevisa koju je nosio u svom džepu zadnje dvije godine.

Na policijski poziv Trevis je stigao i odveo Merika u bolnicu na izolacijski odjel. Ništa nije jeo ni pio od kad je napustio Belgiju. Trevis je naručio doručak iz bolnicke kafeterije, ali medicinska sestra koja  ga je nosila, nepripremljena za prizor, vrisnula je ispustivši tacnu sa doručkom i pobjegla iz sobe. Pacijent, naviknut na ovakve situacije, skoro da nije ni primjetio.

Vremenom, radnici u bolnici su se navikli na njihovog neobičnog gosta. Svakodnevno kupanje je uklonilo smrad. Uz vježbu, Trevis je naučio da razumije Merikov govor,  i na svoje veliko iznenadjenje otkrio je da Merik ne samo da nije imbecil, vec je pismen i zaljubljenik u knjige. Studirao je Bibliju i knjigu molitvi, a poznavao je i Šekspira.

Evo šta je Trevis napisao o njemu:

Njegove nevolje su ga oplemenile. Pokazao se kao nježna, osjećajna i ljubazna osoba bez ružne riječi za bilo koga. Nikad ga nisam čuo da se žali. Nikad ga nisam čuo da jadikuje zbog svoje sudbine ili zbog naćina na koji su se ljudi ophodili prema njemu. Njegov životni put je zaista bio „Via Dolorosa“, put koji  je konstantno vodio uz brdo, i sada kad je noć postala najmračnija i put najstrmiji, on se našao u prijteljskom smještaju koji je odisao toplom dobrodošlicom.

Za Trevisa je bilo neshvatljivo, da osoba bez djetinjstva, tretirana kao divlja životinja, bez i jednog jedinog lijepog sjećanja i bez nade, može da uopšte preživi a kamoli da izraste u osobu ovakvog karaktera. U početku Merik je tražio da ga pošalju u azil za slijepe. On je čitao o takvim mjestima i čeznuo je da živi sa ljudima koji se ne bi zagledali u njega. Medjutim, postepeno je stekao povjerenje u dr. Trevisa i njegove kolege, i jedna soba na bolničkom tavanu postala je dom za čovjeka slona.

Nastaviće se…

0 Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *