Close

+387 63 751 107 bozidar.mihajlovic@letsdoit.ba

Crkva na suprotnoj strani ulice od Boga
by

Crkva na suprotnoj strani ulice od Boga

Prevod pisma aregentinskog teologa Jorge Tasin-a o društvenoj nepravdi i indiferentnosti religije.

 

Ja svaki dan radim u Ciudad Oculta ili “selu bijede “, koje se nalazi na granici Buenos Airesa. To je mjesto koje boli, svaki dan boli. Bol je stvarnost: možete hodati po njemu, možete ga dodirnuti, pomirisati, osjetiti ga.

Ciudad Oculta je mjesto daščara i uskih ulica ispunjenih smećem, barutom i drogom. Mjesto ekstremnog siromaštva kojim dominira nasilje. Glavni počinitelji ovog nasilja su mladi ljudi između jedanaest i trideset godina. Oni su potrošači novog argentinske droge Paco koja se puši. Oni se nasiljem bore protiv stranaca i jedni protiv drugih. Oni su to što jesu, zbog socio-ekonomske nepravde, siromaštva, državne i institucionalne napuštenosti. Oni su žrtve emocionalne gladi,  praznine i nedostatka ljubavi. Oni se drogiraju i povrjeđuju druge, kradu i ubijaju kao insitinktivna reakcija uzrokovana akomuliranim gnjevom zbog svog stanja odbačenosti i zaboravljenosti.

Danas, samo prije nekoliko sati, dok sam sudjelovao sastanku  podrške majkama čija su djeca  zakačena na Paco, neočekivano sam doznao o slučaju pokušaja samoubistva. Alejandrito, trinaestogodišnjak, pokušao se objesiti na užetu sa  jedne od drvenih greda u svojoj kolibi. Iznenada je stigla njegova  majka i našla ga kako visi na rubu gušenja. Očajna, pokušala  ga je  odvezati, ali sin je reagovao udaranjem da bi je spriječio u tome. Ipak, uspjela ga je spasiti. Susjedi su pozvali hitnu pomoć koja je povratila sina u život a majku smirila. Sada je hospitalizovan na intenzivnom odjelu obližnje bolnice.

Znam Alejandrita. S ostatkom svoje porodice je nekoliko godina sudjelovao u rekreativnim aktivnostima u društvenom centru gdje sam volontirao. Claudio, njegov najstariji brat, došao je da me potraži  na mjestu u Ciudad Oculta gdje sada radim. Nakon što smo se zagrlili rekao mi je da Alejandrito želi da me vidi. Sledeći dan sam otišao da ga posjetim u bolnicu.

Donio sam mu kutiju alfajores (kolača), zagrlio ga i pokušao skupiti hrabrosti da mu kažem da ga volim i da me je povrijedilo ono što je uradio. Svijet kao cjelina i u njegovim mnogim dijelovima, pati  kao rezultat onoga što se događa kao i onoga što se nedogađa. Siromaštvo je bolno.

Kad razmišljam o tome gdje i kako  je Alejandrito odrastao, počinjem da razumijem njegovu užasnu odluku da oduzme svoj život. Ciudad Oculta nije jedini epicentar siromaštva i sramne neimaštine u Buenos Airesu ili u ostatku Argentine. Najpouzdaniji podaci iz 2008 godine pokazuju da od njenih  gotovo 38 miliona stanovnika, više od 10 miliona živi u siromaštvu i gotovo četiri miliona su beskućnici.

Kao i za Ciudad Oculta, prva stvar koja mora biti razjašnjena -zbog raznih predrasuda, stereotipa i pogrešnih kriterija- je da socio-ekonomska bijeda  nije prirodna niti spontana činjenica već  proizvod ekonomskih, socijalnih i političkih obrazaca. Ekstremno siromaštvo nije anomalija  dominantnog sistema, već radije jedan od njegovih neizbježnih rezultata. To nije neravnoteža socijalnog modela, niti poremećaj ili abnormalnost koju treba ispraviti, niti je to neriješivo pitanje. To jeneizbježna posljedica društveno-ekonomskog sistema koji je savršeno dizajniran da osigura progres i stalno bogaćenje nekolicine, spas  za njih malo više koji čine tzv. srednju klasu, i zlo, uništenje i isključenost za njih mnogo više-većinu.  Alejandrito je jedan od onih “mnogo više.” Postoje milioni Alejandrita koji su osuđeni na bijedu. S izuzetkom nekoliko rijetkih slučajeva, oni nemaju apsolutno nikakve šanse da postanu socijalizovani, da se razvijaju, rastu i žive na minimalnom stepenu ekonomskog i kulturnog dostojanstva.

Argentina je više od siromašne nacije, to je nepravedna nacija. Ona je danas, kao što je uvijek bila -brutalno i duboko nepravedna država, prepuna društvene, pravne, ekonomske, kriminalne, političke, uposleničke, sanitarne, birokratske i zakonodavne nepravde. Procenti raspodjele bogatstva otkrivaju kontinuirani i rastući istorijski jaz između profita bogatih i siromašnih. Način raspodjele bogatstva favorizuje sitničarske apetite dominantne elite, sastavljene od  zemljoposjednika, važnog poslovnog sektora nacionalnih firmi i mnogobrojnih internacionalnih multi-korporacija. To je učinjeno uz saučesništvo masovnih medija, vlade i esnafa profesionalnih političara koji svi rade svoj ružni posao, pod zaštitom represivnih snaga.

Druga važna stvar za naglasiti je da ogromna većina od 12 000 Alejandrita koji nastanjuju pretrpanih četrnaest hektara Ciudad Oculta, ne žele tamo živjeti niti živjeti kao što žive.

Šta više, kada ih upoznate i slušate, shvatićete da oni preziru društvene i ekološke okolnosti u kojima  vode svoj ​​život. Oni se žale na prljavštinu, tuže nad nasiljem i pate od droga i njihovih posljedica. Oni su ojađeni nedostatkom posla. Mrze da žive na takav način i osjećaju preopterećenost, strah i frustraciju.

U isto vrijeme, nedostaju im neophodni resursi-ne samo ekonomski već i emocionalni, socijalni i duhovni resursi- za promjenu uslova u kojima žive i budućnosti  dostupnoj njima i njihovoj djeci.  Oni žive u siromaštvu, nose ga, trpe ga ali ga ne mogu  izbjeći.

U Ciudad Oculta, kao i u mnogim drugim mjestima svijeta gdje boli, primjetna  je odsutnost crkve i hrišćana. Najgore od svega je činjenica  da se ta odsutnost akcije ne shvata kao izdaja biblijskih vrijednosti. U stvari, u većini crkava se smatra da je njihov zadatak da propovijedaju jevanđelje, dijele traktate, drže propovijedi s propovjedaonice, te da sprovode različite strategije religijske propagande. Većina crkava sebe vide kao ograđene edemske vrtove koji su utvrđeni i izolovani od iskvarene društvene stvarnosti izvan. Oni su sebe dizajnirali kao prozelitska društva reducirana na liturgijsko iskustvo čija dinamika ne ide dalje od života unutar svojih zidova. Oni su zajednice koje uglavnom žive nezapaženo, ne samo u društvu, već i u vlastitom susjedstvu. Jednostavno rečeno, oni ne čine razliku.  Oni se ne računaju ni za šta u stvarnom svijetu.

Njihove vođe više vole crkvenu administraciju, pastoralno savjetovanje i nedeljne (subotne) propovijedi koje se sastoje od nepodnošljivo plitke egzegeze, iskrivljenih konceptualnih pojednostavljenja i neprihvatljivog razvoda od realnosti.

Oni  rijetko primjećuju ikakvu bol marginaliziranih i ugnjetavanih, nema kritike korumpiranih vladinih službenika, nema poziva na društveno – kulturno sudjelovanje i  ne postoji poticaj za stvaranje promjena ili uključivanje u društvene sfere. Drugim riječima, biti hrišćanin se ne shvaća kao način aktivnog uključivanja u društvo s ciljem promovisanja mira, pravednosti, jednakosti i istine.

U našoj zemlji smo imali krvave diktature, ratove, malverzacije, pokolje, korupcije vladinih institucija, mučenja i otmice. Sve ovo se dešavalo samo  u posljednjih trideset godina. Nacionalno  naslijeđe je bezobzirno opljačkano uz stalni porast trgovine drogom,  porodičnog nasilja, rasizama, iskorištavanja radnika, prostitucije i dječje neuhranjenosti. Obrazovni sistem je propao, a banke su oduzele uštedjevine ljudi. Gledajući u ove zločine,  crkva je ili šutjela ili je njenom  glasu nedostajalo potrebne snage da se čuje i uzme u obzir. U isto vrijeme, dok su se mnogi građani pridruživali različitim udruženjima u odbranu ljudskih i građanskih prava, brizi za okoliš, borbi protiv nasilja i nezaposlenosti – i dok su organizovani prosvjedi, konferencije, marševi, sastanci i demonstracije, crkva jedva  da je ikad službeno sudjelovala u bilo kojem od ovih. U većini slučajeva crkva ne govori ništa relevantno  i ne radi ništa konstruktivno,  ne uključuje se i ne doprinosi svojim glasom ili tijelom da osudi i ublaži nepravdu.

Većina vođa i pastora se bave strategijama koje će dodati više članova njihovim zajednicama umjesto da sprovode  svoju proročku zadaću posvećenosti zaštiti onih koji su najviše ranjivi i siromašni. I upravo u toj odsutnosti, tom nedostatku uključenosti, toj ravnodušnosti, toj pasivnosti  je jevanđelje tragično pogrešno definisano i iznevjereno.

To objašnjava loš ugled crkve među mnogim ljudima od krvi i mesa koji ne mogu računati na nju da zaštititi i čuva njihove živote, prava, potrebe i nade.

Valja naglasiti: društveno ne djelovanje crkve ukazuje, svjesno ili ne,  na politički stav. Ostajući tiha i neuključena, crkva prešutno podržava status quo i trenutnu vlast. Hrišćanska zajednica nikada nije politički neutralana. To što radi ili ne radi, u praksi ukazuje na njenu poziciju i političku poruku, jer ono što je na kocki nije njena neutralnost-takva stvar ne postoji- već  interesi onih koje crkva brani.  Biti izvršitelj pravde može značiti samo stavljanje  vlastitog tijela na liniju u konkretnom svijetu u korist onih koji pate i doživljavaju nepravdu. U suprotnom, bogosluženja i propovijedi nemaju nikakvu vrijednost, crkva ostaje da stoji na pogrešnoj strani, na suprotnoj strani ulice od Boga, na strani sistema i njegovih nepravdi, kao točak u mehanizmu i sredstvo njegovog destruktivnog poretka.

0 Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *