Close

+387 63 751 107 bozidar.mihajlovic@letsdoit.ba

Čudo oproštenja
by

Čudo oproštenja

Ovo je priča o dvojici od trojice tenora koji su uskomešali svijet svojim zajedničkim pjevanjem – Placidu Domingu i Hose Carrerasu.  Čak i oni koji nikad nisu posjetili Španiju, znaju za sukob između Katalonaca i Madriđana, odkad su Katalonci počeli da se bore za autonomiju od Španije sa centrom u Madridu. Tako se dogodilo da je Placido Domingo Madriđanin a Hose Careras Katalonac.

Zbog političkih razloga, 1984. Careras i Domingo su postali neprijatelji. Budući da su bili vrlo popularni i viđeni po cijelom svijetu, oba su u svojim ugovorima izjavili da će nastupati samo ako onaj drugi nije pozvan.

Careras se 1987. sreo s okrutnijim neprijateljem od svog rivala Placida Dominga. Iznenadila ga je strašna dijagnoza: leukemija. Njegova borba protiv kancera je bila bolna. Imao je brojne tretmane, pored transplantacije koštane srži i trasfuzija krvi koji su ga primorali da jednom mjesečno putuje u Sjedinjene Države.

Nesposoban da radi pod tim uslovima, iako je imao značajno bogatstvo, visoki troškovi ovih putovanja i medicinskih tretmana iscrpili su njegove finansije. Pri kraju svojih finansijskih mogućnosti, u Madridu je otkrio fondaciju čija je jedina svrha bila podržavanje tretmana bolesnika od leukemije. Zahvaljujući podršci “Hermosa” fondacije, Careras je pobijedio bolest i vratio se pjevanju.

Još jednom je postigao uzvišen i zaslužen položaj i pokušao je da se priključi fondaciji. Čitajući njihov statut, otkrio je da je osnivač, najveći ulagač i predsjednik fondacije bio Placido Domingo. Kasnije je otkrio da je Placido Domingo u početku osnovao ovu organizaciju sa svrhom da mu pomogne kod tretmana, ali je izabrao da ostane anoniman da ga ne bi ponizio od prihvatanja pomoći od neprijatelja.

Ali najdirljiviji dio ove priče je njihov susret. Iznenadivši Placida prilikom jednog od njegovih nastupa u Madridu, Careras je prekinuo koncert, klekao na koljena i ponizno molio za oproštaj. I javno se zahvalio. Placido ga je podigao i sa srdačnim zagrljajem zapečatio početak velikog prijateljstva.

U jednom intervjuu s Placidom Domingom, reporter ga je upitao zašto je osnovao fondaciju “Hermosa”, kad je time, ne samo pomogao svom neprijatelju, već i jedinom umjetniku koji mu je bio konkurencija. Njegov odgovor je bio kratak: “Nisam mogao dopustiti da izgubimo takav glas.”

Ti i ja treba da praštamo zato što je to najbolji način da živimo. Bog zahtijeva da opraštamo drugima zato što je on oprostio nama. On to zahtijeva zato što je to jedina alternativa da ne živiš u zatvoru tvojih rana cijelog života.  Odbiti da oprostiš znači dopustiti onome ko te povrijedio da te drži okovanim u zatvoru gorčine i ozlojeđenosti do kraja života. Oprostimo zato što je život prekratak da to ne bismo uradili.

Ako ne oprostiš i ako dopustiš ljutnji, ponosu, tvrdoglavosti da te u tome spriječe, ti postaješ jako teška i ogorčena osoba. Nijedno ljudsko biće nije jadno kao ono koje ne želi da oprosti. Ti nosiš teret koji će uništiti sve što je ljudsko u tebi. Ti ćeš postajati malčice hladniji svakog dana. Ti ćeš umrijeti.

Oproštenje nije jeftino. Ali samo je jedna stvar košta više nego oprostiti nekome. A to je ne oprostiti nekome. Neoproštenje te košta tvog srca.

Ne oprosti i tvoj gnjev će postati tvoj teret.

Ne oprosti i, malo po malo, sva radost će biti iscijeđena iz tvog života.

Ne oprosti i ogorčenje će zauvijek istjerati sažaljenje iz tvog srca.

Ne oprosti i ta mala osuda koju hraniš će postati veća i veća. I iako misliš da je možeš sakriti, ona će vremenom da naraste u monstruma neprijateljstva i jednog dana će te ubiti. Sve što će ostati od onog što je nekad bio čovjek je gorčina i mržnja, a ta mržnja je prelazna.

0 Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *