Close

+387 63 751 107 bozidar.mihajlovic@letsdoit.ba

Kraj svih ratova
by

Kraj svih ratova

Film „Kraj svih ratova“ (To End All Wars)- koji je zasnovan na istinitoj priči, govori o Ernest Gordon-u, britanskom oficiru koji je u drugom svjetskom ratu zarobljen od strane Japanaca. Odveden je da radi na izgradnji pruge Burma – Siam koju su japanci gradili u Thai dzungli za potencijalni napad na Indiju. Kao radnu snagu su koristili ratne zarobljenike uhvaćene u okolnim azijskim zemljama. Protivno internacionalnim zakonima, japanci su prislili čak i oficire da rade fizičke poslove, i svakog dana Gordon bi se pridružio hiljadama zatvorenika koji su krčili put kroz dzunglu i postavljali šine u močvarnom području.

p01wb03cUslovi za rad su bili užasni. Temperatura je prelazila 40 stepeni, insekti su napadali tijela zarobljenika a njihove bose noge su bile izgrebane oštrim kamenjem. Smrt je bila uobičajena. Ako bi neko od zarobljenika pokazao znake malaksalosti, japanski stražari bi ga tukli do smrti, izboli bajonetima i odsjekli mu glavu na očigled svih zatvorenika. Mnogi su  umirali i bez toga od umora, neuhranjenosti i bolesti. Pod takvim okolnostima, više od 80 000 hiljada zatvorenika je izgubilo živote na izgradnji pruge. 393 umrla za svaki kilometar tračnica.

14469329ef56ab312e4a33c244d4b2b1--robert-carlyle-mark-strong  Ernest Gordon je osjećao kako njegovo tijelo postepeno propada od kombinacije variola, crva, malarije, dizenterije i tuberkuloze. Zatim je virusni slučaj difterije oštetio njegovo grlo i nepce tako teško da kad bi pokušao da jede ili pije riža ili voda bi šikljajući curili niz njegov nos. Kao nus pojava ove bolesti, njegove noge su izgubile osjećaj za dodir.

Paralisan i u nemogućnosti da jede, Gordon je zatražio da bude odveden u Kuću Smrti, gdje su zatvorenici na ivici smrti ležali u redovima sve dok nisu prestali da dišu. Smrad je bio nepodnošljiv. On nije imao snage čak ni da tjera stjenice i rojeve komaraca od sebe. Podigao se na jedan lakat da napiše poslednje pismo svojim roditeljima a zatim legao nazad da čeka neizbježno.

 

Ali nešto se dogodilo u ovom zatvoreničkom kampu, nešto što je Gordon nazvao čudo na rijeci Kvaj. Većinu rata, ovaj logor je bio laboratorija za preživljavanje najjačih. Svako je živio za sebe.U redu za hranu, zatvorenici su se tukli za komad povrća ili za zrnevlja riže koja su plivala u masnoj supi. Oficiri su odbijali da dijele ekstra hranu koju su dobijali sa drugima. Kradje su bile normalna pojava u zatvoreničkim barakama. Ljudi su živjeli kao životinje i mržnja je bila ono što ih je motivisalo da ostanu živi.

Medjutim, jednog dana dogodila se promjena. Jedan dogadjaj je potpuno preokrenuo situaciju. Japasnki čuvari su brojali lopate na kraju radnog dana i jedna lopata je nedostajala. Stražar je nervozno šetao gore dole tražeći od zatvorenika da priznaju ko je ukrao lopatu. Pošto niko nije priznao, strazar je povikao „Svi ćete umrijeti“ i uperio je pušku u čovjeka koji je stajao prvi u redu. U tom momentu jedan čovjek je iskoračio iz kolone i kazao „Ja sam je uzeo.“

Stražar je prišao čovjeku i bjesomučno počeo da ga tuče kundakom svoje puške ali zatvorenik je ipak uspjeo da ostane na nogama. Razbješnjen stražar je podigao pušku visoko u vazduh a onda je kundakom smrskao lobanju nesretnog zatvorenika. A kad je njegovo beživotno tijelo palo u blato, stražar je nastavio da ga udara. Kad je iživljavanje konačno prestalo, zatvorenici su pokupili tijelo i odnijeli ga u kamp. Te večeri, kada su lopate ponovo prebrojane, ustanovljeno je da je napravljena greška: sve lopate su bile tu.

Jedan od zatvorenika se sjetio biblijskog stiha: „Veće ljubavi nema od ove da ko položi život svoj za prijatelja.“ Atmosfera u kampu je počela da se mijenja. Zatvorenici su počeli da tretiraju jedni druge sa poštovanjem. Za mrtve su organizovali sahrane i svaki grob je bio označen krstom. Bez ikakvog razloga počeli su da se brinu jedni od drugima više nego o sebi.

Gordon je ovu promjenu osjetio na svojoj koži jer su ga dva škota svakog dana obilazili i brinuli o njemu. Jedan od njih mu je zavio čireve na nogama i masirao nemoćne, atrofirane misiće. Drugi mu je donosio hranu  i kupao ga. Neki drugi zatvorenik je zamjenio svoj sat za nešto lijekova kojim su liječili infekcije i temperaturu. Poslije više sedmica, Gordon je dobio na kilaži i na njegovo čudjenje povratio djelimičnu upotrebu nogu.

Novi duh počeo je da se širi kampom.

Smrt je jos uvijek bila pored nas, ali smo se mi polako oslobadjali njenog destruktivnog zagrljaja. Mi smo svojim očima gledali jasan kontrast izmedju sila koje donose život i onih koji donose smrt. Sebičnost, mž`nja, ljubomora, zavist, ponos, lijenost su bili protivnici života. Ljubav, heroizam, požrtvovnost, samilost, saosjećanje, poštenje s druge strane su bile su bili suština života, preokrćući egzistiranje u življenje u najpunijem smislu. To su bili Božji darovi ljudima…. Istina, bilo je i mržnje ali bilo je i ljubavi. Bilo je smrti ali bilo je i života. Bog nas nije ostavio. On je bio s nama, pozivajući nas da živimo božanski život u zajedništvu.“

Dok se Gordon oporavljao, neki ljudi, znajući da je studirao filozofiju, upitali su ga da vodi diskusije o etici. Konverzacije su se uglavnom bavile pitanjem kako se pripremiti za smrt – najurgentnije  pitanje u kampu. Tražeći odgovore Gordon se vratio ostacima vjere koje se prisjećao iz djetinjstva. Godinama skoro da nije razmišljao o Bogu, ali kao što je kasnije napisao: „Vjera cvjeta kad nema nade osim u Bogu. Gordon je postao nezvannični zatvorski kapelan. Zatvorenici su izgradili malu crkvicu, i svake večeri su se skupljali da upute molitve za one sa najvećim potrebama.

Neformalne diskusije su postale tako popularne da je uskoro „jungle university“ počeo da se stvara. Ko god je imao znanje iz odredjene oblasti predavao je predmet drugim studentima. Uskoro je univerzitet počeo da nudi časove istorije, filozofije, ekonomije, matematike, prirodnih nauka, i devet jezika. Profesori su pisali njihove vlastite udžbenike na komadićima papira koje su mogli da nadju.

maxresdefaultZatvorenici talentovani u umjetnosti su iskoristili komade uglja i na izglačanim stijenama su pravili crteže a nedugo zatim su napravili vlastitu slikarsku izložbu.  Dva botaničara su napravili baštu u kojoj su se uzgajale ljekovite biljke. Nekoliko zatvorenika su prokrijumčarili u kamp par žičanih instrumenata, drugi su izrezivali instrumente iz bambusovog drveta i uskoro  je orkestar bio oformljen. Jedan čovjek sa fotografskom memorijom je napisao note za nekoliko simfonija Betovena i Čajkovskog i poslije nekoliko mjeseci odrzan je prvi koncert, a nedugo zatim i balet.

Gordonova knjiga govori o transformaciji ljudi u kampu, transformaciji tako potpunoj  da su zatvorenici  prilikom oslobodjenja logora, tretirali sadističke japanske stražare sa nježnošću i bez želje za osvetom.

0 Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *