Close

+387 63 751 107 bozidar.mihajlovic@letsdoit.ba

Lijek za bolest žurbe
by

Lijek za bolest žurbe

Postoji lijek za ljude bolesne od žurbe i on se zove disciplina osamljivanja. Mudri ljudi su uvijek shvatali važnost i korisnost osamljivanja. Ali zašto je ova disciplina važna?   Osama je mjesto gdje stičemo slobodu od uticaja svijeta koji nas u suprotnom neprimjetno uvlači u svoj kalup. Ako staviš žabu u lonac sa ključalom vodom, ona će odmah da iskoči napolje. Ali stavi žabu u mlaku vodu i postepeno zagrijavaj, žaba će ostati tamo dok ne prokuva do smrti. Stavi je u smrtnu opasnost i ona će pobjeći, ali povećavaj opasnost postepeno i žaba neće ni primjetiti. Istina je da opasnosti za koje smo najranjiviji nisu iznenadne, dramatične i očigledne. One se šunjaju oko nas, one su dio okruženja u kome živimo i mi ih uopšte ne primjećujemo. Iako nisu iznenadne to ne znači da nisu smrtonosne. Kroz društvo jedan lažni sistem vrijednosti se uvlači u naš život i mi to i ne primjećujemo osim ako imamo naviku povremenog povlačenja.

DANCING WITCHY MICE (2)Jedan naučnik je uradio eksperiment  sa miševima. Ustanovio je da je potrebna 20 puta veća doza amfetamina da bi ubili jednog miša nego što je potrebno da ubijete grupu miševa. U grupi, miševi počnu da skaču okolo i prenose uzbudjenje na druge tako da minimalna doza droge je dovoljna da ih ubije. U stvari, miš kome uopšte nije dat amfetamin, ali je stavljen u grupu drogiranih miševa, će i sam početi da toliko skače da će za 10 minuta biti mrtav. Isti smrtonosni uticaj društvo vrši na nas i jedino kada se povučemo u osamu i pogledamo sa distance mi možemo da vidimo zamke i iskušenja. Ali šta je u stvarnosti disciplina samoće? Ova disciplina nije motivisana željom da se odvojimo od ljudi već da provedemo vrijeme nasamo sa Bogom i sobom da bi smo mogli bolje da živimo sa ljudima. Jedan pisac u svojoj knjizi „Život zajedno“ je nazvao jedno poglavlje „Dan zajedno“ a sledeće poglavlje „Dan u samoći“. I jedno i drugo su neophodni za izbalansiran život. On piše: „Neka se onaj ko ne može da bude sam, čuva od zajednice…Neka se onaj ko nije u zajednici, čuva samoće…I jedno i drugo imaju opasne zamke i pogibelji. Onaj ko želi drugarstvo bez samoće srlja u prazninu riječi i osjećanja, a onaj koji traži samoću bez drugarstva gine u ponoru sujete, zaljubljenosti u samoga sebe i očajanja.“

Postoje dvije kategorije samoće i obje su neophodne. Mi trebamo kratke periode samoće na redovnoj osnovi – po mogućnosti svakog dana.  Potrebni su nam kratki periodi samoće i tišine svakog jutra, bez buke i ometanja, da bismo mogli da se sretnemo s Bogom i čujemo njegov tihi glas. Nemoguće je čuti njegov tihi glas kada smo bombardovani bukom i glasovima ovog svijeta. Svi mi trebamo jedno tiho vrijeme kada ćemo biti nasamo sa Bogom. To je vrijeme kada dobijamo  snagu da živimo u skladu sa drugačijim sistemom vrijednosti, dobijamo habrost da budemo drugačiji. To je takodje vrijeme kad pred Boga iznosimo svoj dnevni raspored i stavljamo sve naše zadatke, aktivnosti i sastanke u Božje ruke.

Pored ovih kratkih perioda samoće, nama su potrebni i duži periodi samoće kada ćemo moći da preispitamo svoj život, svoje motive i pravac u kome idemo. Artur Gordon je ispričao divnu, intimnu ispovjest o svojoj duhovnoj obnovi u kratkoj priči zvanoj „Smjena plime”, o periodu svog života kada mu se činilo da srlja u propast. Njegov entuzijazam je uminuo; njegovi pokušaji da piše bili su besplodni. Situacija je iz dana u dan bivala sve gora. Na kraju je odlučio da zatraži pomoć ljekara. Utvrdivši da je fizički sasvim zdrav; ljekar ga je upitao da li je voljan da posluša njegove instrukcije na jedan dan. Kada je Gordon pristao, ljekar mu je rekao da sledeći dan provede na mjestu gde je bio najsrećniji kao dijete. Mogao je da ponese hranu, ali nije smio ni sa kim da razgovara, niti da čita, piše, sluša radio ili gleda TV. Usput mu je napisao četiri recepta i naložio da ih otvara jedan po jedan, i to u 9h, 12h, 15hi 18h. ,,Je l’ vi to ozbiljno?” upitao jc Gordon. „Kada dobijete moj račun, shvatićete da sam mrtav ozbiljanl” odgovorio je ljekar.

beach Narednog jutra, Gordon je otišao na plažu gde se igrao kao dijete. Kada je otvorio prvi recept, u njemu je pisalo „pažljivo slušajte.” Pomislio je da se doktor šali s njim. Koga je mogao da sluša u naredna tri sata kada je sam na plaži? Ali budući da je pristao na njegove instrukcije, napregnuo se i počeo da sluša. Čuo je uobičajene morske zvuke, šum talasa i kreštanje galebova. Posle izvesnog vremena mogao je da čuje i druge zvuke koji isprva nisu bili tako očigledni. Osluškujući; počeo je da razmišlja o lekcijama kojim ga je more učilo kad je bio dijete – strpljenje, poštovanje i svijest o međuzavisnosti stvari. Slušao je zvuke – uključujući tišinu – i osjećao kako ga ispunjava neobičan mir. U podne je otvorio drugi recept u kojem je pisalo „pokušajte da se osvrnete iza sebe”. „Gdje da se osvrnem?” pitao se. „Možda na djetinjstvo? Da se prisjetim srećnih vremena?” Razmišljao je o svojoj prošlosti, o obilju sitnih radosti. Pokušao je da se sjeti najsitnijih detalja, otkrivajući pri tom kako ga ispunjava neobična toplota. U tri popodne otvorio je treći recept. Do tada je s lakoćom prihvatao instrukcije; medutim, ova je bila drugačija – pisalo je „preispitajte svoje motive”. Ispočetka se bunio. Pomislio je na ono što želi u životu – uspjeh, priznanje, sigurnost – pokušavajući sve da ih opravda. A onda mu je kroz glavu proletelo da ti motivi nisu dovoljno dobri i da možda baš u njima leži odgovor na beznadežnost njegove situacije. Duboko je razmislio o svojim motivima, o prošloj sreći. Na kraju je odgovor došao sam od sebe. ,,U trenutku sigurnosti sam shvatio”, napisao je, ,,da; ukoliko su nečiji motivi pogrešni, onda ništa drugo ne funkcioniše, bez obzira na to čime se bavite. Dok god smatrate da služite druge, posao obavljate valjano. Kada počnete da brinete samo o tome kako ćete da udovoljite sebi, to više ne činite tako dobro – po zakonu neumoljivom poput gravitacije.” U šest sati popodne, poslednji recept nije morao dugo da čeka na ispunjenje. „Napišite svoje brige u pijesku”, pisalo je. Kleknuo je i komadom odlomljene školjke ispisao nekoliko riječi; zatim se okrenuo i otišao. Nikada se nije osvrnuo; znao je da dolazi plima.

 

Svake godine se nekoliko dana povlačim na svoju vikendicu da bih u tišini i miru razmislio o smjeru svog života. U tim trenucima razmišljam o tome kakav sam muž, kakav otac, kakav prijatelj i kakav želim da budem. Preispitujem svoje motive, planiram aktivnosti sa suprugom i djecom kao i projekte koje želim da radim. U tim tihim trenucima su se rodile ideje za sve što sam u životu radio. Na vikendici pravim plan knjiga koje ću pročitati u narednoj godini. To je neizmjerno važno vrijeme za mene kada posmatram svoj život i usmjeravam ga u smjeru u kome ja želim da ide. Duhovna obnova zahteva vrijeme. Dragi čitaoče pred tebe stavljam izazov da svakog jutra odvojiš vrijeme za refleksiju, razmišljanje i meditaciju sa Bogom. Takođe te izazivam da se jednom godišnje  povučeš u osamu na jedan dan, da razmisliš o pobudama i motivima, da razmisliš o smjeru tvog života. To je jedini način da izađeš iz kalupa u koji te svijet neprimjetno uvlači.

0 Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *