Close

+387 63 751 107 bozidar.mihajlovic@letsdoit.ba

Tag Archive for: ljubav

Kraj svih ratova
by

Kraj svih ratova

Film „Kraj svih ratova“ (To End All Wars)- koji je zasnovan na istinitoj priči, govori o Ernest Gordon-u, britanskom oficiru koji je u drugom svjetskom ratu zarobljen od strane Japanaca. Odveden je da radi na izgradnji pruge Burma – Siam koju su japanci gradili u Thai dzungli za potencijalni napad na Indiju. Kao radnu snagu su koristili ratne zarobljenike uhvaćene u okolnim azijskim zemljama. Protivno internacionalnim zakonima, japanci su prislili čak i oficire da rade fizičke poslove, i svakog dana Gordon bi se pridružio hiljadama zatvorenika koji su krčili put kroz dzunglu i postavljali šine u močvarnom području.

p01wb03cUslovi za rad su bili užasni. Temperatura je prelazila 40 stepeni, insekti su napadali tijela zarobljenika a njihove bose noge su bile izgrebane oštrim kamenjem. Smrt je bila uobičajena. Ako bi neko od zarobljenika pokazao znake malaksalosti, japanski stražari bi ga tukli do smrti, izboli bajonetima i odsjekli mu glavu na očigled svih zatvorenika. Mnogi su  umirali i bez toga od umora, neuhranjenosti i bolesti. Pod takvim okolnostima, više od 80 000 hiljada zatvorenika je izgubilo živote na izgradnji pruge. 393 umrla za svaki kilometar tračnica.

14469329ef56ab312e4a33c244d4b2b1--robert-carlyle-mark-strong  Ernest Gordon je osjećao kako njegovo tijelo postepeno propada od kombinacije variola, crva, malarije, dizenterije i tuberkuloze. Zatim je virusni slučaj difterije oštetio njegovo grlo i nepce tako teško da kad bi pokušao da jede ili pije riža ili voda bi šikljajući curili niz njegov nos. Kao nus pojava ove bolesti, njegove noge su izgubile osjećaj za dodir.

Paralisan i u nemogućnosti da jede, Gordon je zatražio da bude odveden u Kuću Smrti, gdje su zatvorenici na ivici smrti ležali u redovima sve dok nisu prestali da dišu. Smrad je bio nepodnošljiv. On nije imao snage čak ni da tjera stjenice i rojeve komaraca od sebe. Podigao se na jedan lakat da napiše poslednje pismo svojim roditeljima a zatim legao nazad da čeka neizbježno.

 

Ali nešto se dogodilo u ovom zatvoreničkom kampu, nešto što je Gordon nazvao čudo na rijeci Kvaj. Većinu rata, ovaj logor je bio laboratorija za preživljavanje najjačih. Svako je živio za sebe.U redu za hranu, zatvorenici su se tukli za komad povrća ili za zrnevlja riže koja su plivala u masnoj supi. Oficiri su odbijali da dijele ekstra hranu koju su dobijali sa drugima. Kradje su bile normalna pojava u zatvoreničkim barakama. Ljudi su živjeli kao životinje i mržnja je bila ono što ih je motivisalo da ostanu živi.

Medjutim, jednog dana dogodila se promjena. Jedan dogadjaj je potpuno preokrenuo situaciju. Japasnki čuvari su brojali lopate na kraju radnog dana i jedna lopata je nedostajala. Stražar je nervozno šetao gore dole tražeći od zatvorenika da priznaju ko je ukrao lopatu. Pošto niko nije priznao, strazar je povikao „Svi ćete umrijeti“ i uperio je pušku u čovjeka koji je stajao prvi u redu. U tom momentu jedan čovjek je iskoračio iz kolone i kazao „Ja sam je uzeo.“

Stražar je prišao čovjeku i bjesomučno počeo da ga tuče kundakom svoje puške ali zatvorenik je ipak uspjeo da ostane na nogama. Razbješnjen stražar je podigao pušku visoko u vazduh a onda je kundakom smrskao lobanju nesretnog zatvorenika. A kad je njegovo beživotno tijelo palo u blato, stražar je nastavio da ga udara. Kad je iživljavanje konačno prestalo, zatvorenici su pokupili tijelo i odnijeli ga u kamp. Te večeri, kada su lopate ponovo prebrojane, ustanovljeno je da je napravljena greška: sve lopate su bile tu.

Jedan od zatvorenika se sjetio biblijskog stiha: „Veće ljubavi nema od ove da ko položi život svoj za prijatelja.“ Atmosfera u kampu je počela da se mijenja. Zatvorenici su počeli da tretiraju jedni druge sa poštovanjem. Za mrtve su organizovali sahrane i svaki grob je bio označen krstom. Bez ikakvog razloga počeli su da se brinu jedni od drugima više nego o sebi.

Gordon je ovu promjenu osjetio na svojoj koži jer su ga dva škota svakog dana obilazili i brinuli o njemu. Jedan od njih mu je zavio čireve na nogama i masirao nemoćne, atrofirane misiće. Drugi mu je donosio hranu  i kupao ga. Neki drugi zatvorenik je zamjenio svoj sat za nešto lijekova kojim su liječili infekcije i temperaturu. Poslije više sedmica, Gordon je dobio na kilaži i na njegovo čudjenje povratio djelimičnu upotrebu nogu.

Novi duh počeo je da se širi kampom.

Smrt je jos uvijek bila pored nas, ali smo se mi polako oslobadjali njenog destruktivnog zagrljaja. Mi smo svojim očima gledali jasan kontrast izmedju sila koje donose život i onih koji donose smrt. Sebičnost, mž`nja, ljubomora, zavist, ponos, lijenost su bili protivnici života. Ljubav, heroizam, požrtvovnost, samilost, saosjećanje, poštenje s druge strane su bile su bili suština života, preokrćući egzistiranje u življenje u najpunijem smislu. To su bili Božji darovi ljudima…. Istina, bilo je i mržnje ali bilo je i ljubavi. Bilo je smrti ali bilo je i života. Bog nas nije ostavio. On je bio s nama, pozivajući nas da živimo božanski život u zajedništvu.“

Dok se Gordon oporavljao, neki ljudi, znajući da je studirao filozofiju, upitali su ga da vodi diskusije o etici. Konverzacije su se uglavnom bavile pitanjem kako se pripremiti za smrt – najurgentnije  pitanje u kampu. Tražeći odgovore Gordon se vratio ostacima vjere koje se prisjećao iz djetinjstva. Godinama skoro da nije razmišljao o Bogu, ali kao što je kasnije napisao: „Vjera cvjeta kad nema nade osim u Bogu. Gordon je postao nezvannični zatvorski kapelan. Zatvorenici su izgradili malu crkvicu, i svake večeri su se skupljali da upute molitve za one sa najvećim potrebama.

Neformalne diskusije su postale tako popularne da je uskoro „jungle university“ počeo da se stvara. Ko god je imao znanje iz odredjene oblasti predavao je predmet drugim studentima. Uskoro je univerzitet počeo da nudi časove istorije, filozofije, ekonomije, matematike, prirodnih nauka, i devet jezika. Profesori su pisali njihove vlastite udžbenike na komadićima papira koje su mogli da nadju.

maxresdefaultZatvorenici talentovani u umjetnosti su iskoristili komade uglja i na izglačanim stijenama su pravili crteže a nedugo zatim su napravili vlastitu slikarsku izložbu.  Dva botaničara su napravili baštu u kojoj su se uzgajale ljekovite biljke. Nekoliko zatvorenika su prokrijumčarili u kamp par žičanih instrumenata, drugi su izrezivali instrumente iz bambusovog drveta i uskoro  je orkestar bio oformljen. Jedan čovjek sa fotografskom memorijom je napisao note za nekoliko simfonija Betovena i Čajkovskog i poslije nekoliko mjeseci odrzan je prvi koncert, a nedugo zatim i balet.

Gordonova knjiga govori o transformaciji ljudi u kampu, transformaciji tako potpunoj  da su zatvorenici  prilikom oslobodjenja logora, tretirali sadističke japanske stražare sa nježnošću i bez želje za osvetom.

Kako bodljikavo prase vodi ljubav?
by

Kako bodljikavo prase vodi ljubav?

Bodljikavo prase je član porodice glodara. Na svom tijelu nosi 30000 bodlji. Svaka bodlja može biti zabodena u neprijatelja i toplota tijela će učiniti da se mikroskopska žaoka poveća i postane još čvršće zabodena. Rane mogu da se zagnoje a one opasnije koje zahvate vitalne organe mogu biti fatalne.

Bodljikavo prase ima dva načina kako se odnosi prema drugima: povlačenje ili napad. Ono ili bježi iza drveta ili izbaci svoje bodlje. Generalno, oni žive sami, putuju sami. Ne vole zajedništvo.

PorcupineAli čak i bodljikavo prase ne želi uvijek da bude samo. U kasnu jesen, misli mladog bodljikavog praseta su zaokupljene ljubavlju.  Medjutim ljubav je vrlo rizična kad si bodljikavo prase. Ovo je njegova dilemma: Kako da priđem blizu a da ne budem povrijeđen?

A to je naša dilema takodje. Svako od nas nosi u sebi svoj mali arsenal. Naše žaoke imaju imena poput odbačenosti, osude, ozlojedjenosti, arogantnosti, sebičnosti, zavisti, prezira. Neki ljudi ih kriju bolje ali priđi im blizu i vidjećeš da su tamo. Spremne su da se zabodu u kožu naših neprijatelja. Ove žaoke mogu da rane, da zagnoje, čak i da ubiju. I mi poput bodljikavog praseta učimo da preživljavamo povlačenjem ili napadanjem. Kad se osjećamo ugroženim mi želimo da povrijedimo druge ili da se sakrijemo od njih. Mi takođe bježimo iza drveta ili izbacujemo svoje bodlje.  Tako povrijedjujemo ili bivamo povrijedjeni od onih sa kojima želimo da budemo najbliži.

Ipak, postoji bolji način od povlačenja i napada. Čudo nad čudima. Odnosi se dogode, čak i za bodljikavo prase. U rijetkim slučajevima jedno prase dijeli hranu sa drugim i oni postanu prijatelji. Nekad se dogodi da prase odraste u zarobljeništvu i jede direktno iz ljudske ruke. Bodljikavo prase uči da uvuče svoje bodlje. Ne samo to, oni pronađu način kako da budu zajedno dvoljno dugo da osiguraju potomke. David Kostelo predivno opisuje proces parenja bodljikavog praseta. “Mužjaci i ženke mogu provesti nekoliko dana zajedno prije parenja. Oni dodiruju jedno drugom šape i čak hodaju na zadjnim nogama u svom takozvanom “plesu bodljikavog praseta.”

Postoji odgovor na pitanje kako bodljikavo prase vodi ljubav. Ono uvuče svoje bodlje i uči da pleše. Ako želiš da priđeš blizu, da doživiš zajedništvo treba da uvučeš bodlje i naučiš da plešeš…..(nastaviće se)

 

Dostojevski o smislu života
by

Dostojevski o smislu života

Dostojevski je moj učitelj i priznajem mučitelj. Njegovi problemi su vječiti problemi ljudskog duha. Ako je čovjek iole čovjek mora se baviti njima a Dostojevski je sav u njima, zato je na svim putevima svojim istinski čovjek. Prednost je njegova u tome što je u vječne probleme ljudskog duha unio nadahnuće proroka, žar apostola, iskrenost mučenika, sjetu filozofa, vidovitost pjesnika.

eternality-1Po Dostojevskom, svi se problemi svode na dva „vječna problema“, na problem postojanja Boga i problem besmrtnosti. Ova dva problema nose u sebi neodoljivu magnetsku silu kojom privlače i i podređuju sebi sve ostale probleme. Od rješenja „vječnih problema“ zavisi rješenje svih ostalih problema, uči Dostojevski. Rješenje jednog vječnog problema sadrži u sebi rješenje drugog. Ako ima Boga – čovjek je besmrtan; ako nema Boga čovjek je smrtan.

Rješenje „vječnih problema“ je glavna muka, kojom se voljno i nevoljno muče svi negativni i pozitivni heroji Dostojevskog. Bez njih oni se ne mogu zamisliti kao ni sam Dostojevski.  „Postojanje Boga je glavno pitanje, piše Dostojevski Majkovu, kojim sam se cijelog života mučio, svjesno i nesvjesno“.

Heroji  Dostojevskog su oličenje te glavne muke. Njihova je danonoćna briga, njihovo neizbježno zanimanje – rješavati to glavno, to vječno pitanje: Ima li Boga i ima li besmrtnosti. „Ja ne mogu o dugom, – ispovjeda Kirilov, ja sam cijelog života mislio o jednome. Mene je Bog mučio cijelog života.“ Dobri, burni Mića plače, rida i strašno se ispovjeda Aljoši: „Mene Bog muči. Jedino to i muči“

Osnovno je ubjeđenje Dostojevskoga: pozitivno ili negativno rješenje vječnih problema determiniše sav život čovjekov, svu njegovu filozofiju, religiju, moral, kulturu. Negativno rješenje vječnih problema, izraženo riječima: nema Boga, nema besmrtnosti – sačinjava suštinu negativnih heroja Dostojevskovih. Pozitivno rješenje, izraženo riječima: ima Boga, ima besmrtnosti,  – sačinjava suštinu njegovih pozitivnih heroja.

nihilizamNegativno rješenje vječnih problema neminovno povlače za sobom negativna rješenja i svih ostalih problema. Ubjeđenje da ne postoji ni Bog ni besmrtnost, uvjek se pojavljuje  kao nihilizam (ništa – potpuno odricanje vrijednosti). Nihilizam i nije ništa drugo do primjenjeni ateizam. Iz filozofije ateizma neminovno ističe moral nihilizma. To Dostojevski dokazuje  neodoljivom ubjedljivišću. Genijalnim psihološkim analizama i neoborivim dokazima on pokazuje da je nihilizam neminovna posljedica ateizma. Ako nema Boga, ako nema besmrtnosti, onda nema ni vrline, nema ni poroka. U tom slučaju – sve je dozvoljeno.

 

love-01Pozitivno rješenje vječnih problema omogućuje i uslovljuje pozitivno rješenje i svih ostalih problema. Ubjeđenje da postoji Bog i besmrtnost, izražava se u svijetu kao ljubav. Ne treba se varati, ljubav je primjenjeno osjećanje Boga i osjećanje ličnne besmrtnosti. Ja mogu ljubiti vječnom ljubavlju samo ako sam vječan i ako moja besmrtnost crpi svoju silu iz vječnog Boga. Dva osjećanja vladaju dušama pozitivnih heroja Dostojevskovih: osjećanje Boga i osjećanje lične besmrtnosti. Srca su njihova ispunjena Bogom i besmrtnošću i sve što izlazi iz njih božansko je i besmrtno. Ako ima Boga, ako ima besmrtnosti, onda je prava, vječna ljubav i moguća i ostvariva u sferi ljudskog života. Bez toga, prava je ljubav psihološki i ontološki nemogućna i neostvariva….  (nastaviće se)

Iz knjige Justina Popovića, „Dostojevski o Evropi i Slovenstvu“

Bolest užurbanosti
by

Bolest užurbanosti

Karl Jung je rekao: „Užurbanost nije od djavola, užurbanost je djavo.“ Mi svi patimo od bolesti žurbe. Jedna od najvećih zabluda današnjeg vremena je da će nam žurba obezbjediti više vremena. Šezdesetih godina, Time magazin je objavio članak u kome su eksperti govorili „da će zbog napretka tehnologije u roku od dvadesetak godina doći do radikalnog smanjenja radnog vremena kao i da će ljudi odlaziti u penziju znatno ranije. Veliki izazov, rekli su, je šta će ljudi uraditi sa tolikim slobodnim vremenom.“ Ali četrdeset godina kasnije, niko ne smatra da je najveći izazov šta uraditi sa toliko slobodnog vremena. Mi živimo u svijetu brzine. Ljudi odlaze u McDonalds restorane ne zato što je tamo dobra hrana ili jeftina hrana već zato što je to brza hrana. Medjutim čak i kad su se otvorili restorani brze hrane, ljudi su još uvijek morali da parkiraju svoj auto, da udju unutra, naruče hrani i odnesu hranu do stola, što je oduzimalo puno vremena. Tako da smo izmislili, traku za automobile, da bi ljudi mogli da jedu u svom automobilu. Prosto je nevjerovatno koliko stvari mi radimo u automobilu često istovremeno. Mi jedemo naše sendviče, pričamo na telefon, slušamo radio, brijemo se, hranimo djecu, šminkamo se. Sve to radimo da bismo uštedjeli vrijeme. Hajde da uradimo jednu malu dijagnostičku vježbu. Kako da znam da li bolujem od bolesti žurbe? Evo nekoliko simptoma.

-Progonjen si strahom da nema dovoljno sati u danu da uradiš sve što je neophodno

-Čitaš brzo, pričaš brzo a kad slušaš klimaš glavom brže da bi ohrabrio sagovornika da požuri

-Svaki put se nerviraš kad moraš da čekaš

-Na semaforu, ako postoje dvije trake i u svakoj po jedan auto, gledaš marku auta i osjenjuješ koji će auto brže krenuti

-U supermarketu brojimo koliko ljudi ima u kojem redu i množimo sa brojem stvari u korpi

-U slučaju teške bolesti, čak i kad stanemo u red pratimo osobu u drugom redu koja je stala na moje potencijalno mjesto. Ako sam ja prošao kasu a ona još čeka, ispunjen sa osjećanjem zadovoljstva. Pobijedio sam. Ukoliko drugi red ide brže od moga osjećam se loše.

-Zboravljate važne datume, propuštate važne sastanke

-Najozbiljniji znak užurbanosti je naša umanjena sposobnost da volimo. Ljubav i žurba su apsolutno nespojivi. Za ljubav je uvijek potrebno vrijeme, a to je ono što užurbani ljudi nemaju. Oni ne mogu da vole. Kad dodju kući poslije napornog dana, oni su ili preumorni ili preokupirani da bi voljeli one koji su im najbliži.

(nastaviće se)

Zavisničko razmišljanje
by

Zavisničko razmišljanje

Kao što smo već rekli, zavisnost udaljava čovjeka od realnosti. Čitav zavisnički krug počiva na iskrivljenoj slici realnosti i na neistinitim vjerovanjima koje zavisnik ima.

Postoje 3 lažna vjerovanja kod svih zavisnika:

  1. Ja sam loša i bezvrijedna osoba

Zbog stalne borbe sa samim sobom, zbog neuspjeha da održi vlastita obećanja i zbog stalnih poraza, zavisnik smatra da je u svojoj srži loš i da za njega nema nade.

  1. Niko me ne bi volio kad bi me stvarno poznavao.

Oni ne mogu da zamisle da neko može da voli osobu toliko prljavu, toliko grešnu, toliko izopačenu. Zavisnici smatraju da će ih svi napustiti ukoliko saznaju istinu. I zato oni nastavljaju dažive dvostruki život i time se udaljuju od onih najbližih.

  1. Seks je moja najvažnija potreba.

Zavisnici su pomiješali ljubav, brigu i sigurnost sa seksualnim zadovoljstvom. I zato je to za njih najveća i najvažnija potreba. Oni ne shvataju da seksualne aktivnosti nikad ne mogu da zamjene ljubav.

by

Invazija ljubavi na Mostar – Dan 3

Humanitarna organizacija ADRA BiH i volonteri Let’s Do It projekta već treći dan za redom se druže s građanima Mostara kroz projekt “Invazija ljubavi na Mostar“. Cilj projekta je raznim humanitarnim i društveno korisnim aktivnostima doprinjeti stvaranju ljepše budućnosti za sve građane Mostara.

Besplatno pranje automobila je bila prva jučerašnja aktivnost. Ljudi su sa oduševljenjem prihvatili ovu ideju i prepustili nam da uljepšamo njihove automobile. Uz muzikuu i dobru atmosferu besplatno smo oprali oko 60 automobila. Druga aktivnost koju smo danas realizirali je akcija čišćenja od Željezničke stanice do Tržnog centra Mepasa Mall-a. Bilo je mnogo pozitivnih komentara prolaznika ali nas je negativno  iznenadila količina otpada koju smo prikupili doslovno na ulicama u strogom centru grada. Nakon akcije čišćenja, posjetili smo Karting Arenu „SpeedXtreme“ gdje smo se sjajno zabavili i time zaključili jučerašnji dan. Invazija se nastavlja i narednih dana.