Close

+387 63 751 107 bozidar.mihajlovic@letsdoit.ba

Tag Archive for: siromašni

Crkva na suprotnoj strani ulice od Boga
by

Crkva na suprotnoj strani ulice od Boga

Prevod pisma aregentinskog teologa Jorge Tasin-a o društvenoj nepravdi i indiferentnosti religije.

 

Ja svaki dan radim u Ciudad Oculta ili “selu bijede “, koje se nalazi na granici Buenos Airesa. To je mjesto koje boli, svaki dan boli. Bol je stvarnost: možete hodati po njemu, možete ga dodirnuti, pomirisati, osjetiti ga.

Ciudad Oculta je mjesto daščara i uskih ulica ispunjenih smećem, barutom i drogom. Mjesto ekstremnog siromaštva kojim dominira nasilje. Glavni počinitelji ovog nasilja su mladi ljudi između jedanaest i trideset godina. Oni su potrošači novog argentinske droge Paco koja se puši. Oni se nasiljem bore protiv stranaca i jedni protiv drugih. Oni su to što jesu, zbog socio-ekonomske nepravde, siromaštva, državne i institucionalne napuštenosti. Oni su žrtve emocionalne gladi,  praznine i nedostatka ljubavi. Oni se drogiraju i povrjeđuju druge, kradu i ubijaju kao insitinktivna reakcija uzrokovana akomuliranim gnjevom zbog svog stanja odbačenosti i zaboravljenosti.

Danas, samo prije nekoliko sati, dok sam sudjelovao sastanku  podrške majkama čija su djeca  zakačena na Paco, neočekivano sam doznao o slučaju pokušaja samoubistva. Alejandrito, trinaestogodišnjak, pokušao se objesiti na užetu sa  jedne od drvenih greda u svojoj kolibi. Iznenada je stigla njegova  majka i našla ga kako visi na rubu gušenja. Očajna, pokušala  ga je  odvezati, ali sin je reagovao udaranjem da bi je spriječio u tome. Ipak, uspjela ga je spasiti. Susjedi su pozvali hitnu pomoć koja je povratila sina u život a majku smirila. Sada je hospitalizovan na intenzivnom odjelu obližnje bolnice.

Znam Alejandrita. S ostatkom svoje porodice je nekoliko godina sudjelovao u rekreativnim aktivnostima u društvenom centru gdje sam volontirao. Claudio, njegov najstariji brat, došao je da me potraži  na mjestu u Ciudad Oculta gdje sada radim. Nakon što smo se zagrlili rekao mi je da Alejandrito želi da me vidi. Sledeći dan sam otišao da ga posjetim u bolnicu.

Donio sam mu kutiju alfajores (kolača), zagrlio ga i pokušao skupiti hrabrosti da mu kažem da ga volim i da me je povrijedilo ono što je uradio. Svijet kao cjelina i u njegovim mnogim dijelovima, pati  kao rezultat onoga što se događa kao i onoga što se nedogađa. Siromaštvo je bolno.

Kad razmišljam o tome gdje i kako  je Alejandrito odrastao, počinjem da razumijem njegovu užasnu odluku da oduzme svoj život. Ciudad Oculta nije jedini epicentar siromaštva i sramne neimaštine u Buenos Airesu ili u ostatku Argentine. Najpouzdaniji podaci iz 2008 godine pokazuju da od njenih  gotovo 38 miliona stanovnika, više od 10 miliona živi u siromaštvu i gotovo četiri miliona su beskućnici.

Kao i za Ciudad Oculta, prva stvar koja mora biti razjašnjena -zbog raznih predrasuda, stereotipa i pogrešnih kriterija- je da socio-ekonomska bijeda  nije prirodna niti spontana činjenica već  proizvod ekonomskih, socijalnih i političkih obrazaca. Ekstremno siromaštvo nije anomalija  dominantnog sistema, već radije jedan od njegovih neizbježnih rezultata. To nije neravnoteža socijalnog modela, niti poremećaj ili abnormalnost koju treba ispraviti, niti je to neriješivo pitanje. To jeneizbježna posljedica društveno-ekonomskog sistema koji je savršeno dizajniran da osigura progres i stalno bogaćenje nekolicine, spas  za njih malo više koji čine tzv. srednju klasu, i zlo, uništenje i isključenost za njih mnogo više-većinu.  Alejandrito je jedan od onih “mnogo više.” Postoje milioni Alejandrita koji su osuđeni na bijedu. S izuzetkom nekoliko rijetkih slučajeva, oni nemaju apsolutno nikakve šanse da postanu socijalizovani, da se razvijaju, rastu i žive na minimalnom stepenu ekonomskog i kulturnog dostojanstva.

Argentina je više od siromašne nacije, to je nepravedna nacija. Ona je danas, kao što je uvijek bila -brutalno i duboko nepravedna država, prepuna društvene, pravne, ekonomske, kriminalne, političke, uposleničke, sanitarne, birokratske i zakonodavne nepravde. Procenti raspodjele bogatstva otkrivaju kontinuirani i rastući istorijski jaz između profita bogatih i siromašnih. Način raspodjele bogatstva favorizuje sitničarske apetite dominantne elite, sastavljene od  zemljoposjednika, važnog poslovnog sektora nacionalnih firmi i mnogobrojnih internacionalnih multi-korporacija. To je učinjeno uz saučesništvo masovnih medija, vlade i esnafa profesionalnih političara koji svi rade svoj ružni posao, pod zaštitom represivnih snaga.

Druga važna stvar za naglasiti je da ogromna većina od 12 000 Alejandrita koji nastanjuju pretrpanih četrnaest hektara Ciudad Oculta, ne žele tamo živjeti niti živjeti kao što žive.

Šta više, kada ih upoznate i slušate, shvatićete da oni preziru društvene i ekološke okolnosti u kojima  vode svoj ​​život. Oni se žale na prljavštinu, tuže nad nasiljem i pate od droga i njihovih posljedica. Oni su ojađeni nedostatkom posla. Mrze da žive na takav način i osjećaju preopterećenost, strah i frustraciju.

U isto vrijeme, nedostaju im neophodni resursi-ne samo ekonomski već i emocionalni, socijalni i duhovni resursi- za promjenu uslova u kojima žive i budućnosti  dostupnoj njima i njihovoj djeci.  Oni žive u siromaštvu, nose ga, trpe ga ali ga ne mogu  izbjeći.

U Ciudad Oculta, kao i u mnogim drugim mjestima svijeta gdje boli, primjetna  je odsutnost crkve i hrišćana. Najgore od svega je činjenica  da se ta odsutnost akcije ne shvata kao izdaja biblijskih vrijednosti. U stvari, u većini crkava se smatra da je njihov zadatak da propovijedaju jevanđelje, dijele traktate, drže propovijedi s propovjedaonice, te da sprovode različite strategije religijske propagande. Većina crkava sebe vide kao ograđene edemske vrtove koji su utvrđeni i izolovani od iskvarene društvene stvarnosti izvan. Oni su sebe dizajnirali kao prozelitska društva reducirana na liturgijsko iskustvo čija dinamika ne ide dalje od života unutar svojih zidova. Oni su zajednice koje uglavnom žive nezapaženo, ne samo u društvu, već i u vlastitom susjedstvu. Jednostavno rečeno, oni ne čine razliku.  Oni se ne računaju ni za šta u stvarnom svijetu.

Njihove vođe više vole crkvenu administraciju, pastoralno savjetovanje i nedeljne (subotne) propovijedi koje se sastoje od nepodnošljivo plitke egzegeze, iskrivljenih konceptualnih pojednostavljenja i neprihvatljivog razvoda od realnosti.

Oni  rijetko primjećuju ikakvu bol marginaliziranih i ugnjetavanih, nema kritike korumpiranih vladinih službenika, nema poziva na društveno – kulturno sudjelovanje i  ne postoji poticaj za stvaranje promjena ili uključivanje u društvene sfere. Drugim riječima, biti hrišćanin se ne shvaća kao način aktivnog uključivanja u društvo s ciljem promovisanja mira, pravednosti, jednakosti i istine.

U našoj zemlji smo imali krvave diktature, ratove, malverzacije, pokolje, korupcije vladinih institucija, mučenja i otmice. Sve ovo se dešavalo samo  u posljednjih trideset godina. Nacionalno  naslijeđe je bezobzirno opljačkano uz stalni porast trgovine drogom,  porodičnog nasilja, rasizama, iskorištavanja radnika, prostitucije i dječje neuhranjenosti. Obrazovni sistem je propao, a banke su oduzele uštedjevine ljudi. Gledajući u ove zločine,  crkva je ili šutjela ili je njenom  glasu nedostajalo potrebne snage da se čuje i uzme u obzir. U isto vrijeme, dok su se mnogi građani pridruživali različitim udruženjima u odbranu ljudskih i građanskih prava, brizi za okoliš, borbi protiv nasilja i nezaposlenosti – i dok su organizovani prosvjedi, konferencije, marševi, sastanci i demonstracije, crkva jedva  da je ikad službeno sudjelovala u bilo kojem od ovih. U većini slučajeva crkva ne govori ništa relevantno  i ne radi ništa konstruktivno,  ne uključuje se i ne doprinosi svojim glasom ili tijelom da osudi i ublaži nepravdu.

Većina vođa i pastora se bave strategijama koje će dodati više članova njihovim zajednicama umjesto da sprovode  svoju proročku zadaću posvećenosti zaštiti onih koji su najviše ranjivi i siromašni. I upravo u toj odsutnosti, tom nedostatku uključenosti, toj ravnodušnosti, toj pasivnosti  je jevanđelje tragično pogrešno definisano i iznevjereno.

To objašnjava loš ugled crkve među mnogim ljudima od krvi i mesa koji ne mogu računati na nju da zaštititi i čuva njihove živote, prava, potrebe i nade.

Valja naglasiti: društveno ne djelovanje crkve ukazuje, svjesno ili ne,  na politički stav. Ostajući tiha i neuključena, crkva prešutno podržava status quo i trenutnu vlast. Hrišćanska zajednica nikada nije politički neutralana. To što radi ili ne radi, u praksi ukazuje na njenu poziciju i političku poruku, jer ono što je na kocki nije njena neutralnost-takva stvar ne postoji- već  interesi onih koje crkva brani.  Biti izvršitelj pravde može značiti samo stavljanje  vlastitog tijela na liniju u konkretnom svijetu u korist onih koji pate i doživljavaju nepravdu. U suprotnom, bogosluženja i propovijedi nemaju nikakvu vrijednost, crkva ostaje da stoji na pogrešnoj strani, na suprotnoj strani ulice od Boga, na strani sistema i njegovih nepravdi, kao točak u mehanizmu i sredstvo njegovog destruktivnog poretka.

Trka u naoružanju
by

Trka u naoružanju

U vrijeme hladnog rata (1948-1990) svijet se naoružavao kao nikada prije u ljudskoj istoriji. Dvije super sile, Sjedinjene države i Sovjetski savez, su prikupile oko 70 000 nuklearnih bojevih glava, čija je snaga bila milion puta veća od bombe koja je pala na Hirošimu. Samo su Sjedinjene države, od 1940 godine, potrošile nevjerovatnih 5,48 triliona (hiljada milijardi) $ na razvoj nuklearnog oružja. 1969 godine su se hvalili da jedna američka nuklearna podmornica može da uništi 160 sovjetskih gradova istovremeno. Takođe je Amerika imala sposobnost da svojim nuklearnim oružjem uništi 10 planeta poput Zemlje. Iako su mnoge od tih rakete iz perioda Hladnog rata uništene, Sjedinjene države svakog dana troše 100 miliona dolara na održavanje vojnog arsenala. (Brian D. Mclaren, Everything must change, 2007, str. 164)

2003 godine, Američki vojni budžet je bio veći od 15 sljedećih zemalja zajedno,  trošeći 2 milijarde dolara dnevno na naoružanje. Zbog čega tako velika ulaganja u naoružanje?

Prema riječima William Fulbright-a (bivšeg senatora):

Nasilje je postalo američka vodeća industrija. Ne radi se o entuzijazmu za rat već o čistom ekonomskom interesu koji je privukao milione radnika, njihovih sindikata i predstavnika u vojno industrijski sektor. Za one koji ih proizvode, oružje predstavlja prosperitet ne rat. Za industrijalce ono znači profit, za radnika novi posao i mogućnost veće zarade a za političare instalacija odbrambenog zida sa kojim će se dodvoriti biračima. (Ibid)

Postavlja se pitanje, kako bi ti birači reagovali kada bi znali da samo 10 % američkog vojnog budžeta, bi bilo dovoljno da se zadovolje osnovne potrebe svih gladnih ljudi na svijetu.

Čovjek slon – nastavak
by

Čovjek slon – nastavak

Dr. Trevis je odlučio da Mericku pokaže sva zadovoljstva za koja nikad nije znao. Nije posjedovao ništa osim štapa, dugačkog crnog kaputa koji je skrivao njegove deformitete i portreta svoje majke. Govorio je biranim riječima o ženama, iako se svaka žena prema njemu ponašala kao prema objektu gnušanja. Trevis je nagovorio jednu od svojih prijateljica da sa osmjehom udje u Merickovu sobu, poželi mu dobro jutro i rukuje se s njim. Kada je Merick pustio njenu ruku, savio je glavu u koljena i počeo da jeca toliko da je izgledalo kao da nikad neće prestati. Ispričao je doktoru da je ovo prva žena u njegovom životu koja mu se nasmijala, i prva žena sa kojom se rukovao.
Ovo nije bila jedina žena koja se rukovala s njim. Kada se priča o čovjeku slonu proširila, mnogi glumci i poznate ličnosti su ga posjećivale; čak je i princeza Welsa koja je kasnije postala kraljica Aleksandra došla da ga posjeti. Bolnički sveštenik se sprijateljio sa Merickom i služio mu pričest. Dr Trevis je vodio Merika u pozorište gdje je ovaj vidio svoje prve predstave.

U ljetnim mjesecima Trevis ga je vodio u malu kolibu na planini, gdje je Mericku bio otkriven svijet prirode, daleko od znatiželjnih očiju ljudi. Slušao je pjesmu ptica, trčao za zecom, sprijateljio se sa psom, gledao pastrmke kako iskaču iz potoka. Brao je divlje cvijeće i donosio Trevisu. Za svako novo iskustvo reagovao je dječjim čudjenjem. „Svaki trenutak me ispunjava srećom“ – stalno je ponavljao.

Koristeći svoju lijevu ruku, jedinu koja je bila funkcinalna, Merick je počeo da konstruiše modele zgrada, pažljivo lijepeći odabrane komade obojenog papira i kartona. Gotove modele je javno izložio radnicima bolnice.

Nakon 4 godine sreće, jedine sreće koju je ikada doživio, Merick je umro u snu. Njegova masivna glava je pala sa jastuak i slomila mu kičmu u vratu i Merick se ugušio.

Ja sam podijelio ovu istinitu priču sa vama zato što su ljudi poput čovjeka slona svuda oko nas. To su ljudi koje mi izbjegavamo i od kojih okrećemo glavu, uglavnom na svoju štetu. Oni od kojih mi okrećemo glavu su upravo ljudi sa kojima se Isus najviše družio. Isus je bio jedini svjetski vodja u čijem carstvu su heroji bili gubitnici. Isus je uzdizao ljude koji nisu imali nikakvu vrijednost u svijetu, siromašne i krotke, progonjene i one koji plaču, socijalno odbačene, gladne i žedne. U svojim pričama Isus je konstantno pogrešne ljude nazivao herojima: izgubljenog a ne odgovornog sina, dobrog Samarjanina a ne dobrog Jevrejina; siromašnog Lazara a ne bogataša, carinika a ne fariseja. I kao što je neko kazao:
“Njegova slava je bila u tome što je ostavio svoju slavu, i slava crkve je kad ostavi svoj ugled i dostojanstvo i smatra svojom slavom da zagrli odbačene.“

Moja je želja da sve religije u Bosni i Hercegovini svojom slavom ne smatraju velike katedrale, crkve ili džamije već otvorene ruke (i džepove) siromašnim i odbačenim ljudima.

by

Božićna večera za beskućnike

Sve je počelo  2005. godine kada smo odlučili da za Božić u Banjaluci organizujemo svečanu večeru za beskućnike i socijalno ugrožene. Ideja nam je bila da ovim ljudima omogućimo da se makar jednom u godini osjećaju kao ljudi. Nismo imali novaca ali smo obišli sve mesnice i pekare u gradu tražeći  pomoć u organizovanju večere. Skupili smo namirnice za više od 100 ljudi. Mjesna zajednica “Borik” nam je ustupila njihovu prostoriju, koju smo okitili balonima i posebno uredili za ovaj dogadjaj. Naše kuvarice volonteri su pripremile večeru koja je uključivala: predjelo, supu, sarmu, pečenje kao i posna jela, a sve je bilo zaslađeno tortama i kolačima. Uputili smo poziv svim beskućnicima i soc. ugroženima ljudima koje smo poznavali i njih više od 100 se odazvalo. Članovi Mozaika su pripremili prigodan dramski prikaz  a u ostatku večeri su služili kao kelneri. Posebnu atmosferu je davao i muzički bend tako da je veče završeno uz pjesmu i kolo. Za sve nas je to bilo nezaboravno iskustvo.

Sljedeće godine smo odlučili da Božićnu večeru ne organizujemo u mjesnoj zajednici već na elitnom mjestu. Maštali smo da omogućimo beskućnicima i siromašnim ljudima da jedno veče u godini sjede u hotelu i jedu srebrnim escajgom. Naš san se ostvario razumjevanjem uprave motela Dragana od kojih smo besplatno dobili kuhinju i ekskluzivnu salu motela. Gradski autoprevoz nam je ustupio jedan dugački zglobni autobus koji smo okitili balonima i trakama i na pet stanica u gradu kupili goste večeri. Zatim smo svi zajedno krenuli prema motelu i tamo imali nezaboravno veče. Motel Dragana, koji inače služi bogatu klijentelu, ove večeri je bio prepun invalida, penzionera, beskućnika i drugih najsiromašnijih ljudi u našem gradu.

Božićna večera je postala tradicionalna tako da se svake godine u isto vrijeme održava u motelu Dragana.

by

Adrina kuhinja za beskućnike

Prema podacima Svjetske banke, broj siromašnih u BiH je u 2015 godini povećan za 20% u odnosu na prošlu godinu, dok više od polovine živi na rubu egzistencije. Oko 60% penzionera živi u ekstremnom siromaštvu a njih 215 000 prima penziju manju od 300 KM. S jednim obrokom dnevno iz narodne kuhinje preživljava 20 000 građana BiH, a čak 700 000 živi ispod generalne linije siromaštva, a tu se ubrajaju svi oni čija su mjesečna primanja manja od 238 KM.

Suočeni sa ovim poraznim podacima, volonteri Adre su 2011 godine u Sarajevu pokrenuli javnu kuhinju za najsiromašnije stanovnike općine Centar, Sarajevo. Svake nedjelje oko 40 gladnih sugrađana u Adrinoj kuhinju dobiju obrok. Kuhinja je otvorena za sve siromašne ljude bez obzira na njihovu nacionalnu ili religijsku pripadnost. Ovim ljudima kuhinja znači više od hrane. Ona im govori da nisu zaboravljeni i odbačeni. Zahvaljujemo se svim ljudima dobrog srca čijim se donacijama kuhinja u potpunosti izdržava.

Život siromašnih
by

Život siromašnih

Pomoći ću vam da zamislite kako bi izgledao vaš život ukoliko biste živjeli u ekstremnom siromaštvu u kome danas živi 1,2 milijarde ljudi na svijetu.  Prvo ćemo doći u vašu kuću i početi sa namještajem. Sve mora da ide: kreveti, stolice, stolovi, televizija, kompjuter, lampe. Ostavićemo vašoj porodici nekoliko starih ćebadi, kuhinjski sto i drvenu stolicu. Sada otvaramo vaše ormare i svaki član porodice može da zadrži najstarije odijelo ili haljinu i jednu košulju ili bluzu. Ostavićemo jedne cipele za glavu porodice ali ni jedne za ženu ili djecu.

Odlazimo u kuhinju. Pošto su svi električni uređaji  sklonjeni otvaramo kredenac. Jedna kutija šibica može ostati, mala kesa brašna, malo šećera i so. Nekoliko bačenih krompira moraju pod hitno biti izvađeni iz kante za smeće jer će to biti današnja večera za porodicu. Ostavićemo i šaku bijelog luka kao i lonac graha.  Sve ostalo mora ići napolje: meso, svježe povrće, sve konzerve, svi keksi i čokolade.

Kupatilo mora biti uklonjeno, tekuća voda zatvorena, električna struja izbačena iz kuće. Sljedeća stvar je da moramo da uklonimo kuću. Porodica će se preseliti u šupu ili garažu.

Sve novine, časopisi i knjige moraju biti izbačeni iz kuće ali svejedno neće nikome nedostajati jer će i pismenost svih članova porodice da ode.  U stvari biće dozvoljen jedan radio u cijelom gradu.

Sve državne službe moraju da odu. Nema više poštara, vatrogasaca. Ima jedna škola ali je 5 kilometara daleko i u njoj su samo dva razreda. Naravno, nema bolnica ni doktora u blizini. Najbliža ambulanta je 10 km daleko i tamo radi jedna medicinska sestra. Do tamo se može doći biciklom pod uslovom da porodica ima bicikl, što je malo vjerovatno.

Na kraju, novac. Dozvolićemo vašoj porodici ušteđevinu od 7 maraka. Toliko je bilo potrebno iranskom seljaku koji je oslijepio jer nije mogao da skupi 5 maraka koliko je bilo potrebno za liječenje u bolnici.

Prema podacima Svjetske banke 1, 2 milijarde ljudi živi u ovakvom ekstremnom siromaštvu pokušavajući da prežive sa manje od 1 dolara dnevno. Pored njih, još jedna 1,6 milijardi su veoma siromašni živeći sa dva ili manje od dva dolara dnevno.