Close

+387 63 751 107 bozidar.mihajlovic@letsdoit.ba

Tag Archive for: socijalna pravda

Socijalna (ne)pravda u favelama
by

Socijalna (ne)pravda u favelama

Dirnut pismom argentinskog teologa Jorge Tasina o Socijalnoj pravdi (ili nepravdi) u favelama Buenos Airesa, odlučih da zbog sličnosti sa ekonomsko društvenim i religioznim prilikama u BiH, pismo prevedem i objavim. U sličnosti se uvjerite sami…

“Ja radim svaki dan u Ciudad Oculta ili “selu bijede “, koje se nalazi na granici Buenos Airesa. To je mjesto koje boli, svaki dan boli. Bol je stvarnost: možete hodati po njemu, možete ga dodirnuti, pomirisati, osjetiti ga.
Ciudad Oculta je mjesto daščara i uskih ulica ispunjenih smećem, barutom i drogom. Mjesto ekstremnog siromaštva kojim dominira nasilje. Glavni počinitelji ovog nasilja su mladi ljudi između jedanaest i trideset godina. Oni su potrošači novog argentinske droge Paco koja se puši. Oni se nasiljem bore protiv stranaca i jedni protiv drugih. Oni su to što jesu, zbog socio-ekonomske nepravde, siromaštva, državne i institucionalne napuštenosti. Oni su žrtve emocionalne gladi, praznine i nedostatka ljubavi. Oni se drogiraju i povrjeđuju druge, kradu i ubijaju kao insitinktivna reakcija uzrokovana akomuliranim gnjevom zbog svog stanja odbačenosti i zaboravljenosti.
Danas, samo prije nekoliko sati, dok sam sudjelovao sastanku podrške majkama čija su djeca zakačena na Paco, neočekivano sam doznao o slučaju pokušaja samoubistva. Alejandrito, trinaestogodišnjak, pokušao se objesiti na užetu sa jedne od drvenih greda u svojoj kolibi. Iznenada je stigla njegova majka i našla ga kako visi na rubu gušenja. Očajna, pokušala ga je odvezati, ali sin je reagovao udaranjem da bi je spriječio u tome. Ipak, uspjela ga je spasiti. Susjedi su pozvali hitnu pomoć koja je povratila sina u život a majku smirila. Sada je hospitalizovan na intenzivnom odjelu obližnje bolnice.
Znam Alejandrita. S ostatkom svoje porodice je nekoliko godina sudjelovao u rekreativnim aktivnostima u društvenom centru gdje sam volontirao. Claudio, njegov najstariji brat, došao je da me potraži na mjestu u Ciudad Oculta gdje sada radim. Nakon što smo se zagrlili rekao mi je da Alejandrito želi da me vidi. Sledeći dan sam otišao da ga posjetim u bolnicu.
Donio sam mu kutiju alfajores (kolača), zagrlio ga i pokušao skupiti hrabrosti da mu kažem da ga volim i da me je povrijedilo ono što je uradio. Svijet kao cjelina i u njegovim mnogim dijelovima, pati kao rezultat onoga što se događa kao i onoga što se nedogađa. Siromaštvo je bolno.
Kad razmišljam o tome gdje i kako je Alejandrito odrastao, počinjem da razumijem njegovu užasnu odluku da oduzme svoj život. Ciudad Oculta nije jedini epicentar siromaštva i sramne neimaštine u Buenos Airesu ili u ostatku Argentine. Najpouzdaniji podaci iz 2008 godine pokazuju da od njenih gotovo 38 miliona stanovnika, više od 10 miliona živi u siromaštvu i gotovo četiri miliona su beskućnici.
Kao i za Ciudad Oculta, prva stvar koja mora biti razjašnjena -zbog raznih predrasuda, stereotipa i pogrešnih kriterija- je da socio-ekonomska bijeda nije prirodna niti spontana činjenica već proizvod ekonomskih, socijalnih i političkih obrazaca. Ekstremno siromaštvo nije anomalija dominantnog sistema, već radije jedan od njegovih neizbježnih rezultata. To nije neravnoteža socijalnog modela, niti poremećaj ili abnormalnost koju treba ispraviti, niti je to neriješivo pitanje. To jeneizbježna posljedica društveno-ekonomskog sistema koji je savršeno dizajniran da osigura progres i stalno bogaćenje nekolicine, spas za njih malo više koji čine tzv. srednju klasu, i zlo, uništenje i isključenost za njih mnogo više-većinu. Alejandrito je jedan od onih “mnogo više.” Postoje milioni Alejandrita koji su osuđeni na bijedu. S izuzetkom nekoliko rijetkih slučajeva, oni nemaju apsolutno nikakve šanse da postanu socijalizovani, da se razvijaju, rastu i žive na minimalnom stepenu ekonomskog i kulturnog dostojanstva.
Argentina je više od siromašne nacije, to je nepravedna nacija. Ona je danas, kao što je uvijek bila -brutalno i duboko nepravedna država, prepuna društvene, pravne, ekonomske, kriminalne, političke, uposleničke, sanitarne, birokratske i zakonodavne nepravde. Procenti raspodjele bogatstva otkrivaju kontinuirani i rastući istorijski jaz između profita bogatih i siromašnih. Način raspodjele bogatstva favorizuje sitničarske apetite dominantne elite, sastavljene od zemljoposjednika, važnog poslovnog sektora nacionalnih firmi i mnogobrojnih internacionalnih multi-korporacija. To je učinjeno uz saučesništvo masovnih medija, vlade i esnafa profesionalnih političara koji svi rade svoj ružni posao, pod zaštitom represivnih snaga.
Druga važna stvar za naglasiti je da ogromna većina od 12 000 Alejandrita koji nastanjuju pretrpanih četrnaest hektara Ciudad Oculta, ne žele tamo živjeti niti živjeti kao što žive.
Šta više, kada ih upoznate i slušate, shvatićete da oni preziru društvene i ekološke okolnosti u kojima vode svoj život. Oni se žale na prljavštinu, tuže nad nasiljem i pate od droga i njihovih posljedica. Oni su ojađeni nedostatkom posla. Mrze da žive na takav način i osjećaju preopterećenost, strah i frustraciju.
U isto vrijeme, nedostaju im neophodni resursi-ne samo ekonomski već i emocionalni, socijalni i duhovni resursi- za promjenu uslova u kojima žive i budućnosti dostupnoj njima i njihovoj djeci. Oni žive u siromaštvu, nose ga, trpe ga ali ga ne mogu izbjeći.
U Ciudad Oculta, kao i u mnogim drugim mjestima svijeta gdje boli, primjetna je odsutnost crkve i kršćana. Najgore od svega je činjenica da se ta odsutnost akcije ne shvata kao izdaja biblijskih vrijednosti. U stvari, u većini crkava se smatra da je njihov zadatak da propovijedaju, dijele traktate, drže propovijedi s propovjedaonice, te da sprovode različite strategije religijske propagande. Većina crkava sebe vide kao ograđene edemske vrtove koji su utvrđeni i izolovani od iskvarene društvene stvarnosti vani. Oni su sebe dizajnirali kao prozelitska društva reducirana na liturgijsko iskustvo čija dinamika ne ide dalje od života unutar svojih zidova. Oni su zajednice koje uglavnom žive nezapaženo, ne samo u društvu, već i u vlastitom susjedstvu. Jednostavno rečeno, oni ne čine razliku. Oni se ne računaju ni za šta u stvarnom svijetu.
Njihove vođe više vole crkvenu administraciju, pastoralno savjetovanje i nedjeljne propovijedi koje se sastoje od nepodnošljivo plitkog tumačenja teksta, iskrivljenih konceptualnih pojednostavljenja i neprihvatljivog razvoda od realnosti.
Oni rijetko primjećuju ikakvu bol marginaliziranih i ugnjetavanih, nema kritike korumpiranih vladinih službenika, nema poziva na društveno – kulturno sudjelovanje i ne postoji poticaj za stvaranje promjena ili uključivanje u društvene sfere. Drugim riječima, biti krišćanin se ne shvaća kao način aktivnog uključivanja u društvo s ciljem promovisanja mira, pravednosti, jednakosti i istine.
U našoj zemlji smo imali krvave diktature, ratove, malverzacije, pokolje, korupcije vladinih institucija, mučenja i otmice. Sve ovo se dešavalo samo u posljednjih trideset godina. Nacionalno naslijeđe je bezobzirno opljačkano uz stalni porast trgovine drogom, porodičnog nasilja, rasizama, iskorištavanja radnika, prostitucije i dječje neuhranjenosti. Obrazovni sistem je propao, a banke su oduzele ušteđevine ljudi. Gledajući u ove zločine, crkva je ili šutjela ili je njenom glasu nedostajalo potrebne snage da se čuje i uzme u obzir. U isto vrijeme, dok su se mnogi građani pridruživali različitim udruženjima u odbranu ljudskih i građanskih prava, brizi za okoliš, borbi protiv nasilja i nezaposlenosti – i dok su organizovani prosvjedi, konferencije, marševi, sastanci i demonstracije, crkva jedva da je ikad službeno sudjelovala u bilo kojem od ovih. U većini slučajeva crkva ne govori ništa relevantno i ne radi ništa konstruktivno, ne uključuje se i ne doprinosi svojim glasom ili tijelom da osudi i ublaži nepravdu.
Većina vođa i pastora se bave strategijama koje će dodati više članova njihovim zajednicama umjesto da sprovode svoju proročku zadaću posvećenosti zaštiti onih koji su najviše ranjivi i siromašni. I upravo u toj odsutnosti, tom nedostatku uključenosti, toj ravnodušnosti, toj pasivnosti je evanđelje tragično pogrešno definisano i iznevjereno.
To objašnjava loš ugled crkve među mnogim ljudima od krvi i mesa koji ne mogu računati na nju da zaštititi i čuva njihove živote, prava, potrebe i nade.
Valja naglasiti: društveno ne djelovanje crkve ukazuje, svjesno ili ne, na politički stav. Ostajući tiha i neuključena, crkva prešutno podržava status quo i trenutnu vlast. Kršćanska zajednica nikada nije politički neutralna. To što radi ili ne radi, u praksi ukazuje na njenu poziciju i političku poruku, jer ono što je na kocki nije njena neutralnost-takva stvar ne postoji- već interesi onih koje crkva brani. Biti izvršitelj pravde može značiti samo stavljanje vlastitog tijela na liniju u konkretnom svijetu u korist onih koji pate i doživljavaju nepravdu. U suprotnom, bogosluženja i propovijedi nemaju nikakvu vrijednost, crkva ostaje da stoji na pogrešnoj strani, na suprotnoj strani ulice od Boga, na strani sistema i njegovih nepravdi, kao točak u mehanizmu i sredstvo njegovog destruktivnog poretka.”

by

Obrok ljubavi

„Obrok ljubavi“ je kuhinja koja već deset godina hrani više od 350 socijalno ugroženih građana Banjaluke. Nastala je kao rezultat naše želje da siromašnim i odbačenim ljudima na praktičan način pokažemo Božju ljubav.  U početku je to bilo lonče graha ili kupusa za 15 beskućnika koji su živjeli u napuštenoj zgradi pored Dječjeg pozorišta. Vremenom su i drugi  siromašni ljudi čuli za ovaj ručak i molili nas da i njih uključimo. Naravno,  nikoga nismo željeli odbiti i tako je broj korisnika počeo da raste na 20, 30, 40, 50. S obzirom da se ručak finasirao isključivo našim vlastitim sredstvima, ubrzo više nismo bili u stanju da spremamo obrok za tako veliki broj ljudi. Ipak nismo odustajali. Angažovali smo snimatelja i  napravili  mali reklamni film o okolnostima u kojima beskućnici  žive. Film smo poslali u sve velike kompanije u Banjaluci i molili se da Bog dotakne nečije srce. Ubrzo su nas pozvali iz “Tropic Centra”, najveće robne kuće u gradu i rekli da žele da nam pomognu. Više od 2 godine „Tropic“ je u stajao iza ovog projekta.  Ponedeljkom smo im nosili recept sa hranom koja će se kuvati a u petak nas je sve čekalo u kolicima: meso, povrće, voće… Osim „Tropica“, pozivu su se odazvali i pekare “Đurić”, “Manja”, “Žitopeka” i “Madona”.

U maju 2007. godine, smo dobronamjernošću ljudi iz NVO „Klub 15-100“, dobili na korištenje njihovu kuhinju i trpezariju. Od tada se “Obrok ljubavi” priprema u kuhinji „Kluba 15-100“ gdje korisnici iz tog dijela grada mogu da ručaju dok se ostalim korisnicima hrana nosi kući.

Trenutno se ručak finansira dobrovoljnim prilozima građana, koji se skupljaju u svim Maxi centrima u gradu. U projektu učestvuje više od 30 mladih volontera.

Ovaj ručak siromašnim ljudima znači više od hrane. On im govori da nisu zaboravljeni i prepušteni sami sebi.