Close

+387 63 751 107 bozidar.mihajlovic@letsdoit.ba

Tag Archive for: zajedništvo

Skini masku
by

Skini masku

Psiholog Henry Cloud priča o grupi pacijenata koji su se borili sa seksualnom zavisnošću. Jedan od članova grupe bio je sveštenik Joe.  Borio se sa pornografijom godinama. Kajao se i molio ali nije bio u stanju da pobijedi. Kad je osjećanje krivice bilo toliko veliko i kad nije vidio drugi izlaz zatražio je pomoć u grupi. Odlaženje na sastanke grupe bio je dio terapije.

Jednog jutra Joe se nije pojavio na sastanku grupe. Henry je otišao da razgovara s njim, i otkrio da je Joe prošle noći ponovo popustio i pao. Ipak nekako ga je nagovorio da dodje na sastanak.

Za vrijeme prethodnih sastanaka, Joe je uglavnom slušao ono što su drugi pričali. Nije imao problema da sluša druge, ali nije želio da priča o svom životu. Ovog puta Henry je tražio da Joe priča. Polako, bolno Joe je počeo da dopušta drugima da vide njegovo osjećanje stida i krivice. Pričao im je o godinama borbe sa krivicom: propovjedajući u crkvi a u isto vrijeme biti u užasnom strahu da li ga je neko vidio tamo gdje je bio prošle noći. Osjećao se kao najveći licemjer.

Ali i pored svog bola koji mu je njegova zavisnost donosila, nije bio u stanju da je pobijedi.

Jou su jedva riječi izlazile iz usta. Kad je završio svoju priču, gledao je u pod i nije imao hrabrosti da pogleda bilo koga u lice.

“Pogledaj u grupu” – kazao mu je Henry.

“Ne mogu. Sramota me je.”

“Pogledaj u grupu. Ja zelim da pogledaš u oči ljudima koji te slušaju. Moraš to da uradiš”

U strahu, ovaj slomljeni čovjek je podigao svoju glavu. Pogledao je okolo u krug, i vidio je da je svako oko bilo ispunjeno suzama. Svako srce je saosjećalo sa njegovim bolom. Niko ga nije kritikovao, niko osudjivao.

Po prvi put u životu, Joe nije bio sam u svojoj slomljenosti, koja ga je paralisala i držala zarobljenim tako dugo. Konačno, nekoliko ljudi su vidjeli njegovu slabost, pa ipak su izabrali da budu njegovi prijatelji. U tom trenutku, čovjek koji je tako dugo učio druge o Božjoj ljubavi ju je iskusio. Plakao je kao dijete. Henry piše da je Joeva adikcija bila slomeljena tog dana. Još uvijek je puno toga trebalo uraditi, dug put prevaliti. Mnoga priznanja učiniti, nove navike razviti. Ali surova moć adikcije je u tom momentu bila slomljena. Takva je snaga zajedništva grupe….

Ne postoji bol, kao bol usamljenosti…
by

Ne postoji bol, kao bol usamljenosti…

Postoji jedna mala knjižica koja se zove “U svemu bolja knjiga” i u njoj djeca pokušavaju da riješe najveće svjetske probleme poput: “Šta uraditi sa ozonskim omotačem?, kako pomoći ljudima da prestanu da piju?” a jedno od najtežih pitanja je sledeće:

“Sa milijardama ljudi u svijetu, neko bi trebalo da smisli sistem gdje niko ne bi bio usamljen. Šta ti predlažeš?”

Evo nekih od odgovora:

“Ljudi bi trebali da nadju usamljene ljude i da ih pitaju za njihovo ime i adresu, a onda da pitaju one koji nisu usamljeni za njihovo ime i adresu. Kad imate podjednak broj jednih i drugih, spojite usamljene sa neusamljenim u novinama.”

                                                                                                          Kalani, 8 godina

“Napraviti hranu koja priča s tobom dok jedeš. Na primjer, mogla bi da kaže “Kako si?” i “šta ima novo kod tebe danas?”

                                                                                                          MAX, 9 godina

“Mogli bi smo da nabavimo ljudima kućnog ljubimca, ili muža ili ženu.”

                                                                                                          Matt, 8 godina

Ali najdirljiviji je bio poslednji odgovor:

“Pjevaj pjesmu. Lupi nogom. Čitaj knjigu.”

                                                                                                          Brian, 8 godina

Sa milijardama ljudi u svijetu, neko bi trebalo da smisli sistem gdje niko ne bi bio usamljen.

Ne postoji bol, kao bol usamljenosti.

computer and world 2“Milioni ljudi današnje civilizacije su otuđeni, s tugom i bolom iz dubine svog bića žive usamljeno. Postoji jedna velika zabluda – psihološka i socijalna prevara, da je savremena tehnička civilizacija, pomoću brzog saobraćaja, kompjutera, telefona, interneta i sl., uspostavila bliži kontakt među ljudima. Međutim, sve je to obmana. Čovek je danas usamljeniji više nego ikada ranije, usamljen u svom stanu, kući, na poslu, na ulici, u gradu i selu… Savremeni tehnički jezik lišen je svakog saučestvovanja – emocionalnog, intelektualnog, prijateljskog. On ima samo jedan cilj – sticanje bogatstva. “

 

 

Edward Hallowell piše da su za većinu ljudi dva najsnažnija iskustva u zivotu iskustvo ostvarenja ili uspjeha i iskustvo povezivanja.

Povezivanje ima veze sa našim odnosima sa ljudima – stvari poput zaljubljenosti, stvaranja prijateljstva, imati nekog da se brine kad smo bolesni, čuti riječi ljubavi od nekog ko nas voli.

Ostvarenje ima veze sa našim dostignućima –pobijediti na takmičenju, uspjeti na poslu, ostvariti težak cilj.

Halowell ističe da je naše društvo opsjednuto ostvarenjima i dostignućima a totalno bankrotiralo kad je u pitanju povezivanje.

Ostvarenja nisu loša – kad su uradjena na pravi način i zbog pravih razloga. Ali to nije zamjena za povezivanje i izgradnju odnosa. U stvari jedina značajna ostvarenja su ona koja obogaćuju život društvene zajednice. Nažalost, ostvarenja zbog svojih vlastitih interesa, su postala idol u današnjem društvu. Ljudi podredjuju medjuljudske odnose uspjehu, a opet ja još nikad nisam sreo otudjenu osobu – osobu koja je bila usamljena, izolovana, koja nije imala duboka prijteljstva – a da je vodila srećan i ispunjen zivot. Ni jednu jedinu. 20 vijek je bio preplavljen ljudima koji su postigli velike stvari ali su totalno promašili u medjuljudskim odnosima. Oni su stekli ogromna bogatstva, slavu i moc. Imali su ogroman broj poznanstava ali ni jednog prijatelja. Sve i jedan od njih je umro sa gorkim zaljenjem.

landscape-1433812400-friends-laughing-together-in-a-cafe    S druge strane, bez obzira koliko novca imaš, bez obzira koliko nisko se nalaziš na društvenoj ljestvici uspjeha, na kraju svi otkriju da ono što je bitno su drugi ljudi. Svi oni koji su posvetili svoj život, ne sebičnim ostvarenjima, već drugim ljudima, oni koji imaju prijatelje s kojima se smiju, s kojima plaču, s kojima uče i s kojima se svadjaju, s kojima žive i koje vole, s kojima ostare i umru – to su ljudi koji su živjeli veličanstven život.

Kad oni umru, nijedan od njih ne žali što je uložio sebe u druge: u svoje prijatelje, svoje komšije, svoju djecu, svoju porodicu. Baš ni jedan.

Kako bodljikavo prase vodi ljubav?
by

Kako bodljikavo prase vodi ljubav?

Bodljikavo prase je član porodice glodara. Na svom tijelu nosi 30000 bodlji. Svaka bodlja može biti zabodena u neprijatelja i toplota tijela će učiniti da se mikroskopska žaoka poveća i postane još čvršće zabodena. Rane mogu da se zagnoje a one opasnije koje zahvate vitalne organe mogu biti fatalne.

Bodljikavo prase ima dva načina kako se odnosi prema drugima: povlačenje ili napad. Ono ili bježi iza drveta ili izbaci svoje bodlje. Generalno, oni žive sami, putuju sami. Ne vole zajedništvo.

PorcupineAli čak i bodljikavo prase ne želi uvijek da bude samo. U kasnu jesen, misli mladog bodljikavog praseta su zaokupljene ljubavlju.  Medjutim ljubav je vrlo rizična kad si bodljikavo prase. Ovo je njegova dilemma: Kako da priđem blizu a da ne budem povrijeđen?

A to je naša dilema takodje. Svako od nas nosi u sebi svoj mali arsenal. Naše žaoke imaju imena poput odbačenosti, osude, ozlojedjenosti, arogantnosti, sebičnosti, zavisti, prezira. Neki ljudi ih kriju bolje ali priđi im blizu i vidjećeš da su tamo. Spremne su da se zabodu u kožu naših neprijatelja. Ove žaoke mogu da rane, da zagnoje, čak i da ubiju. I mi poput bodljikavog praseta učimo da preživljavamo povlačenjem ili napadanjem. Kad se osjećamo ugroženim mi želimo da povrijedimo druge ili da se sakrijemo od njih. Mi takođe bježimo iza drveta ili izbacujemo svoje bodlje.  Tako povrijedjujemo ili bivamo povrijedjeni od onih sa kojima želimo da budemo najbliži.

Ipak, postoji bolji način od povlačenja i napada. Čudo nad čudima. Odnosi se dogode, čak i za bodljikavo prase. U rijetkim slučajevima jedno prase dijeli hranu sa drugim i oni postanu prijatelji. Nekad se dogodi da prase odraste u zarobljeništvu i jede direktno iz ljudske ruke. Bodljikavo prase uči da uvuče svoje bodlje. Ne samo to, oni pronađu način kako da budu zajedno dvoljno dugo da osiguraju potomke. David Kostelo predivno opisuje proces parenja bodljikavog praseta. “Mužjaci i ženke mogu provesti nekoliko dana zajedno prije parenja. Oni dodiruju jedno drugom šape i čak hodaju na zadjnim nogama u svom takozvanom “plesu bodljikavog praseta.”

Postoji odgovor na pitanje kako bodljikavo prase vodi ljubav. Ono uvuče svoje bodlje i uči da pleše. Ako želiš da priđeš blizu, da doživiš zajedništvo treba da uvučeš bodlje i naučiš da plešeš…..(nastaviće se)

 

Naoštri sjekiru – dan za odmor
by

Naoštri sjekiru – dan za odmor

Stari Grci su imali 2 izraza za vrijeme. Jedan izraz je bio „kronos“. Kronos je vrijeme koje teče. To je vrijeme koje se mjeri časovnicima, satima i minutama. Skoro da ga nikad nema dovoljno i stalno se trkamo sa satom da uradimo naše svakodnevne obaveze.

Sa druge strane, „kairos“ vrijeme je smisaono vrijeme, kvaliteno vrijeme, kvalitativno različito od kronos vremena. family-beach-holidaysKairos vrijeme je vrijeme kad razmišljam o smislu života, kad radim kreativne stvari, kad čitam dobru knjigu, kad pričam priče svojoj djeci i kad zagrlim svoju ženu. Ovi momenti su ono što čini naš život lijepim. Oni hrane našu dušu. To su blagoslovi koje je Bog odvojio za sedmi dan. Šest dana živimo kronos vrijeme. Trčimo za satom da bismo postigli hiljadu obaveza koje iscrpljuju život iz nas. Ali postoji jedan dan kada Bog želi da zastanemo, da zaboravimo na brige, probleme i obaveze. To je dan kad ne radimo svakodnevne aktivnosti, vec aktivnosti koje istinski obogaćuju život. To je dan mira i harmonije, dan kada ne želim da mislim o novcima i materijalnim stvarima; dan kada razmišljam o svrsi svog postojanja. To je dan kada ne jurim kroz život već provodim kvaliteno, bez žurbe vrijeme sa svojom porodicom i svojim prijateljima. To je dan medjuljudskih odnosa. Četrdeset procenata svih brakova se raspadaju. Prosječno dijete provodi 4 sata dnevno ispred televizora a samo 5 minuta sa ocem. Kako bi sve ovo bilo drugačije kad bi ljudi poštovali dan od odmora. Šta bi se dogodilo sa tvojom porodicom ako svakih 7 dana išli na izlete i piknike.  Naravno da poštovanje dana od odmora ne garantuje srećan brak ali barem garantuje minimalno vrijeme koje će porodica provesti zajedno.