Close

+387 63 751 107 bozidar.mihajlovic@letsdoit.ba

Zavisnost o mišljenju drugih
by

Zavisnost o mišljenju drugih

Otac, sin i magarac su putovali iz jedog sela u drugo. Dječak je hodao dok je otac jahao magarca. Otac je začuo jednog prolaznika kako govori: „Kakva sramota. Pogledajte ovog oca koji je natjerao sina da hoda.“ Ne želeći da bude kritikovan, otac i sin su zamjenili mjesta. Sin je jahao na magarcu a otac je hodao. Onda je začuo ženu kako komentariše: „Pogledajte ovog sina koji je natjerao oca da hoda.“ Otac i sin su obojica sjeli na magarca. Dok su išli putem, neko je rekao: „Pogledajte kako ovaj otac i sin iskorištavaju jadnu životinju.“Obojica su sišla i nastavili da hodaju pored  magarca. Ljudi su rekli: „Pogledajte ove budale. Hodaju a mogu da jašu na magarcu.“ Kad su ušli u sledeće selo, dječak je hodao a otac je nosio magarca.

Bez obzira šta uradiš, ljudi će uvijek naći manu.

Zašto obično reagujemo tako emocionalno na kritike? Ja vjerujem da je to simptom jedne ozbiljne zavisnosti koja je u nama. Ova zavisnost nema nikakve veze sa drogama niti postoji bilo kakva grupa podrške za njeno liječenje.  Ja je nazivam zavisnost odobravanja.

Mnogi ljudi žive u ropstvu mišljenja drugih ljudi. Ako se osjećaš  povrijedjen onim što ljudi govore o tebi, ili mišljenjem o tebi, onda si vjerovatno zavisnik. Ako se stalno uporedjuješ sa drugim ljudima, ako živiš sa stalnim osjećanjem da nisi dovoljno važna ili posebna, ili ako si ljubomoran na tudjem uspjehu, vjerovatno si zavisnik.  Ako pokušavaš da impresioniraš važne ljude, vjerovatno si zavisnik.  Ako si zabrinut što neko ima pogrešno mišljenje o tebi  i ako se po svaku cijenu trudiš da ga ispraviš, vjerovatno spadaš u ovu grupu.

Kao i u svakoj zavisnosti, sve ćeš uraditi samo da dobiješ fix –pohvalu i odobravanje. I baš kao i svaki zavisnik, vidjećeš da fix ne traje dugo, i stalno ćeš se vraćati po  više i više.

A suština stvari je ova: Kome pripadam? Bogu ili svijetu. Mnogo mojih dnevnih preokupacija mi govore da pripadam više svijetu nego Bogu. Najmanja kritika me oneraspoloži, nerazumjevanje i odbacivanje me učini depresivnim. Mala pohvala mi podigne duh i mali uspjeh me oduševljava. Često se osjećam kao čamac na okeanu, prepušten na milost ili nemilost valova – mišljenja drugih ljudi.

Sociolog Herbert Mead je pisao o nečemu što on naziva „generalizvani drugi“. To je mentalna slika koju nosimo u nama, grupe ljudi kroz čiji sud mi mjerimo naš uspjeh ili neuspjeh. Njihove pohvale ili kritike nas čine vrijednim ili manje vrijednim. Zamislite ovaj problem, kao grupu sudija koji sjede na klupi i ocjenjuju umjetničko klizanje. Nakon umjetničke izvedbe, sudije dižu svoje ocjene.  Skoro sigurno na ovoj klupi su naši roditelji. Vjerovatno su i neki nastavnici i profesori tamo kao i značajni članovi tvog društva, da ne spominjemo šefa, kolege, komšije i druge članove tvoje profesije. Prilično je velika gužva na ovoj klupi.

Naravno mi nikad ne zamo sa potpunom sigurnošću šta druga osoba misli o meni. I to je u stvari i najveća ironija “generalizovanog drugog” što se tu ne radi šta drugi misli o meni već šta ja mislim da drugi misli o meni.

Neko je rekao „kad sam bio u dvadesetim živio sam da udovoljim drugima. Kad sam bio u tridesetim ujmorio sam se od življenja za mišljenje drugih. Kad sam došao u četrdesete shvatio sam da niko i ne misli o meni”.

Ali iako niko ne misli o nama mi cijeli život živimo za mišljenje drugih ljudi. Mi postajemo zavisnici njihovog odobravanja. Postoji nekoliko oblika ovakvog zavisničkog ponašanja.

anapau0010-paun-u-prirodiOgroman segment ljudskog ponašanja, iako dobro prerušen, je samo pokušaj hvalisanja. Mi želimo da impresioniramo ljude bez ali da oni ne znaju da mi to želimo.  Vi svi poznajete ljude kod kojih je ova bolest toliko uzela maha da sve što oni pričaju ili rade je šou za ljude. Oni pričaju o svojim ostvarenjima, kvalitetima, bogatstvu, obrazovanju, inteligenciji. Ali je još žalosnije kad to rade religiozni ljudi. Kada oni pričaju o svojoj duhovnosti, svojim molitvama, svojim dobrim djelima. Kad živiš poniznim i skromnim životom ali iz potpuno pogrešnih motiva; da bi impresionirao ljude svojom duhovnošću. Kad čitaš bibliju da bi impresionirao ljude svojim znanjem. Kad radiš religiozne stvari da bi te ljudi vidjeli.

Ponekad je to jako suptilno. Na primjer, kad ja kažem „Ja ne gledam mnogo tv ali u utorak naveče sam gledao jednu emisiju….“  Zašto ja to radim? Koliko ja gledam televiziju nema nikakve veze sa onim što želim da kažem. Zašto onda ubacujem tu informaciju? To je nesvjestan pokušaj impresioniranja drugih. Ja to kažem zato što ako ne kažem neko može pomisliti da ja samo sjedim ispred ekrana sa kokicama u rukama i gledam španske serije.  I naravno, to je nepodnošljivo da neko tako nešto pomisli o meni. I zato ja ubacim to malo objašnjenje da bi bio siguran da druga osoba ima ispravno mišljenje o meni ili još bolje rečeno da druga osoba misli o meni onako kako ja želim da se o meni misli.

Studenti često igraju ovakve igre. Najčešći komentar prije ispita je  „skoro da nisam uopšte učio za ovaj ispit“. Zašto studenti to govore?  Oni žele da budu sigurni da drugi znaju da njihova potencijalno loša ocjena nema nikave veze sa njihovom inteligencijom.

comparison Drugi oblik ovisničkog ponašanja je uporedjivanje. Mi živimo u veoma takmičarskom svijetu gdje se uzdižu samo pobjednici. I zato mi mjerimo naš uspjeh prema uspjehu drugih ljudi. Nisam pametan kao Milan, ne pjevam kao Sabina, nisam sposoban kao Ivan. Ili bolji sam od njega, pametnija od nje.  I u tom svijetu uporedjivanja i takmičenja postoje dvije opcije. Jedan je da se cijelog života boriš da dodješ na vrh, da budeš bolji od drugih a druga je da budeš skrhan i depresivan zato što nemaš talenta, zato što ne možeš biti dobar kao drugi.

woman-with-maskTreći oblik ovisničkog ponašanja je pretvaranje. Naša briga šta drugi misle o nama neizbježno dovodi do pretvaranja i skrivanja istine. Prošle sedmice sam išao u Beograd i jedan prijatelj me zamolio da mu donesem novce od jednog čovjeka iz Beograda. Kontaktirao sam čovjeka i dogovorio se da ga sledećeg dana kad se budem vraćao u Sarajevo, nazovem da bi mi on donio novce na autobusku stanicu. Sledećeg dana sam potpuno zaboravio da ga nazovem i sjetio sam se kad sam već bio u autobusu na putu za Sarajevo. Kad sam uzeo telefon i pokušao da ga nazovem vidio sam da je telefon isključen od strane Mtela. Pomislio sam „to je dobar izgovor. Reći ću da su mi baš tog dana isključili telefon i da se nisam mogao čuti sa čovjekom u Beogradu.“  Zašto bih ja to rekao? Zato što je to moja želja da impresioniram ljude, da ne dopustim da pomisle da sam neodgovoran i zaboravan. I zato moram da prikrijem istinu. Na sreću Bog me je osvjedočio da treba da kažem istinu. Kad je moj prijatelj došao rekao sam da sam potpuno zaboravio. Nisam želio uopšte da spominjem isključen telefon. Znate li kako sam se na kraju osjećao?  Osjećao sam se fantastično. Zato što je fantastičan osjećaj kad ne moraš da impresioniraš ljude; kad možeš da budeš ono što jesi, kad skineš sve maske i nije te briga šta drugi misle.

Ali kako to postići? Kako pobijediti ovisnost odobravanja?

Nastaviće se…

0 Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *